Bežični internet samo je jedna od usluga koje WiFi® opcionalno podržava. WiFi® je standard bežične komunikacije koji se koristi između računalnih uređaja za dijeljenje datoteka i resursa. Signal ne može putovati na velike udaljenosti bez gubitka integriteta, pa se stoga koristi za lokalne mreže (LAN). U kući, LAN može uključivati osobni stolni sustav i prijenosno računalo, dok na radnom mjestu mreža obično povezuje brojna računala unutar poslovne zgrade. Signal također može pokriti malu regiju unutar grada, stvarajući vruće točke ili mjesta na kojima signal omogućuje povezivanje s javnošću putem bežičnih pristupnih točaka (WAP).
WiFi® mrežu vrlo je jednostavno postaviti. Glavno računalo djeluje kao poslužitelj s karticom mrežnog sučelja (NIC). NIC ima malu antenu koja emitira i prima WiFi® signale. Usmjerivač i prekidač izravan promet na mreži i obično su ugrađeni u modem velike brzine za integraciju ovog interneta u WiFi® LAN. Svako računalo spojeno na mrežu, koje se naziva klijent, također zahtijeva WiFi® NIC.
Osobni digitalni asistenti, mobiteli i druga ručna elektronika obično imaju ugrađenu WiFi® mogućnost. To im omogućuje bežično povezivanje s WiFi® mrežom za prijenos datoteka, pristup podacima ili surfanje internetom.
WiFi® je prije označavao “Wireless Fidelity”, ali Wi-Fi Alliance koji je dizajnirao standard udaljava se od te oznake. Standard postoji kako bi proizvođači mogli proizvoditi interoperabilne komponente koje će biti kompatibilne u ovom okruženju. Da nije ovog zajedničkog standarda, svaki proizvođač bi imao vlasnički WiFi®, što bi potrošačima otežavalo kupnju opreme. Svaka bi mreža morala biti izgrađena oko jednog imena robne marke. Štoviše, pojedinačne mreže različitih marki ne bi imale načina komunicirati jedna s drugom, a strategije javnog pristupa bile bi gotovo nemoguće.
Budući da se standard uvijek poboljšava, različite verzije predstavljaju standard u različitim fazama evolucije. Standard 802.11a doživio je određeni uspjeh, ali radi u rasponu od 5 gigaherca (GHz), što zahtijeva rad virtualne linije vidljivosti. Prvi široko prihvaćen WiFi® standard bio je 802.11b, koji koristi raspon od 2.4 GHz – nižu frekvenciju koja ne zahtijeva rad u blizini vidnog polja.
Slijedio je standardni 802.11g s povećanom maksimalnom brzinom prijenosa podataka s 802.11b 11 megabita u sekundi (mbps) na 54 mbps. Od jeseni 2006., najnoviji nacrt standarda, 802.11n, povećava ovu brzinu na 540 mbps. Signali mogu uspješno prenositi podatke bez gubitka integriteta s otprilike 100 do 160 stopa (30 do 50 metara), ovisno o korištenoj verziji.
Sigurnost može biti problem s ovim tehnologijama, jer prisluškivači mogu nadzirati nezaštićeni promet podataka. Međutim, sigurna je konfiguracija osnovna za ove mreže, a korisnici mogu omogućiti zaštitu lozinkom i šifriranje prometa slijedeći priložene softverske upute.