Elektronička privatnost je kontroverzan koncept koji proizlazi iz sve češće uporabe elektroničke tehnologije za pohranu zapisa, komunikaciju i obavljanje poslova. Uspon računalne tehnologije u kasnom 20. stoljeću rezultirao je potrebom za definiranjem zakonskih prava na elektroničku privatnost kako bi se spriječile prijevare, krađa identiteta, problemi s autorskim pravima i nezakonito otkrivanje povjerljivih informacija. Iako mnoge regije sada imaju zakone koji reguliraju elektroničku privatnost, elektronička privatnost i dalje ostaje izvor kontroverzi sa značajnim pitanjima koja su još uvijek predmet pravne i etičke rasprave. Osim toga, kako se tehnologija nastavlja razvijati, zakoni su podložni značajnim promjenama u opsegu i pokrivenosti.
Osnovni argumenti oko ovog problema usredotočuju se na to trebaju li virtualne komunikacije, zapisi i transakcije biti podložni istim zakonima o privatnosti kao i fizičke verzije, te da li vlasništvo nad računalom daje vlasniku pravo pristupa svim računima. Na primjer, neki tvrde da ako zaposlenik koristi računalo tvrtke, tvrtka bi trebala imati pravo nadzirati svu e-poštu, čak i ako je osobna i nije povezana s radnim mjestom. Aktivisti za elektroničku privatnost tvrde da tvrtka nema više prava čitati privatnu e-poštu nego što bi morala otvoriti pismo zaposleniku koje je dostavljeno na adresu tvrtke. Rasprava je uglavnom neriješena, s malo jasnog presedana postavljenog zakonima ili sudskim odlukama.
Pobornici privatnosti povezane s tehnologijom vjeruju da računalni račun podliježe zakonima o privatnosti, baš kao i osobne datoteke ili obična pošta. Kako bi dobili pristup datotekama ili elektroničkim podacima, mnogi pobornici privatnosti smatraju da bi trebalo dostaviti pravni nalog, baš kao i s fizičkom imovinom. Mnogi pristaše također tvrde da bi kršenje elektroničke privatnosti trebalo strogo kazniti, osobito ako je povezano s dodatnim zločinima kao što je krađa identiteta.
Jedan značajan dio zakona o privatnosti bio je Zakon o privatnosti elektroničkih komunikacija iz 1986., koji je usvojio Kongres Sjedinjenih Država. Ovim zakonom zabranjeno je nezakonito presretanje elektroničkih prijenosa, uključujući e-poštu. Iako je ovo bio mjerilo za rani zakon o elektroničkoj privatnosti, zakon ima nekoliko iznimaka i specifikacija koje su i dalje kontroverzne i nejasne. Slični zakoni o zaštiti u drugim dijelovima svijeta, kao što je Uredba Ujedinjenog Kraljevstva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama iz 2003., naišli su na slične kritike zbog nejasnih smjernica.
Elektronička privatnost je tekuća pravna i etička rasprava koja može postati samo složenija s povećanim oslanjanjem na tehnologiju za transakcije i pohranu zapisa. Uz nekoliko jasnih definicija prava koja se odnose na privatnost u virtualnoj sferi, pravni slučajevi u kojima se navodi kršenje prava složeni su i često dugotrajni. Kako biste na najbolji način izbjegli bilo kakvu povredu privatnosti koja uključuje elektroniku, važno je koristiti visokosigurne računalne postavke, izbjegavati objavljivanje ili slanje osobnih podataka putem Interneta i suzdržati se od korištenja imovine tvrtke za osobnu upotrebu. Sve dok zakoni ne budu bolje definirani u vezi s pravima korisnika u elektroničkim medijima, prevencija bi mogla biti dobar način za izbjegavanje problema.