Izraz “alfanumerički” koristi se za označavanje skupa od 26 latiničnih slova i 10 arapskih brojeva koje koriste mnoge nacije širom svijeta. Tekst u ovom članku je alfanumerički, jer uključuje i slova i brojeve. Često se potrošači također potiču na korištenje takvih kodova kao lozinki, budući da je kodove koji miješaju slova i brojeve obično teže razbiti nego one sa samo jednim ili drugim. Mnoge ljudske komunikacije koriste ovaj kod, baš kao što mnogi ljudi rade svaki put kada zapišu svoje ime i telefonski broj ili nekome daju svoju adresu.
Arapski brojevi se stoljećima koriste za bilježenje brojeva, iako su na Zapad stigli tek oko 12. stoljeća. Trebalo je još nekoliko stoljeća da brojevi postanu široko prihvaćeni. Osim što su služili kao učinkovita i lakša za čitanje alternativa rimskim brojevima, arapski su brojevi također sadržavali važan koncept nule. Ima deset znamenki, što znači da je brojevni sustav koji predstavljaju brojevni sustav s bazom 10.
Latinska abeceda se također razvijala stoljećima i naširoko se koristi za pisanu komunikaciju na mnogim jezicima. Rani pokušaji korištenja latinične abecede za brojeve, uključujući rimske brojeve, bili su manje nego uspješni. Iako je, naravno, moguće pisati brojeve latiničnim pismom, usvajanje arapskih brojeva predstavlja značajan napredak u komunikaciji i matematici. Koristeći oba, ljudi bi mogli uvelike poboljšati svoju sposobnost međusobnog komuniciranja.
Alfanumerički skup od 36 slova i brojeva, s dodatnih 26 malih slova, temelj je komunikacije mnogih ljudi diljem svijeta. Kombinacije se mogu koristiti za prijenos ili osiguranje informacija, a igraju vrlo važnu ulogu u enkripciji i dešifriranju podataka. Ti se podaci koriste u računalnom kodiranju, za izradu lozinki i u sigurnosnim algoritmima. Gotovo globalno priznata latinična abeceda i arapski brojevi također čine pisani materijal lakim za čitanje i tumačenje, uz dodatak standardizirane interpunkcije.
U računalstvu alfanumerički znakovi zauzimaju šest bitova informacije, umjesto osam bitova, što je tipično za mnoge druge sustave za pohranu informacija. Zbog toga je potrebno manje prostora za pohranu informacija, što ih čini učinkovitijim. Pogotovo kada je materijal u primarno tekstualnom obliku, korištenje šest bitnih sustava za pohranu ima smisla više od osmobitnih kodova, kao što je ASCII.