GNU-ova manja opća javna licenca je licenca slobodnog softvera koju izdaje Zaklada slobodnog softvera ili FSF. To je alternativa tradicionalnom autorskom pravu, koje neki smatraju previše restriktivnim, i izvornoj GNU Općoj javnoj licenci, koju su drugi smatrali previše dopuštenom. GNU-ova manja opća javna licenca (LGPL), prvi put objavljena 1999. godine, razlikuje se od GNU Opće javne licence ili GPL-a na nekoliko načina. Najvažnija razlika je u tome što programima licenciranim pod GNU-ovom manjom općom javnom licencom može pristupiti ili koristiti bilo koji program, uključujući vlasničke programe zaštićene autorskim pravima. Softver licenciran pod tradicionalnim GPL-om može se koristiti samo od strane drugog slobodnog softvera ili se na njega povezivati.
OpenOffice.org je primjer programa kreiranog korištenjem GNU manje javne licence. Uredski paket distribuira se besplatno kao alternativa Microsoft Officeu, a koristi vlastite formate datoteka i ekstenzije. Međutim, OpenOffice.org također može čitati i otvarati većinu datoteka sustava Microsoft Office, te može spremati datoteke u formate kompatibilne s Microsoft Officeom. Ova interakcija s vlasničkim softverom ključna je za GNU manju opću javnu licencu. Primjer programa licenciranog pod tradicionalnim GNU GPL-om bio bi Audacity. Ovaj besplatni uređivač zvuka ne može komunicirati s bilo kojim vlasničkim audio formatima kao što je WMA (Windows Media Audio). Samo drugi audio formati otvorenog koda, kao što su WAV, OGG i AIFF, kompatibilni su s programom.
GNU-ova manja opća javna licenca primjer je copylefta. Copyleft je u suprotnosti s autorskim pravom. Autorska prava postoje kako bi se osiguralo da nitko ne može distribuirati, kopirati ili prilagođavati program. Copyleft licence svakome dopuštaju reprogramiranje, distribuciju ili prilagođavanje softvera pod licencom bez plaćanja ili traženja dopuštenja od izvornog kreatora. Postoji mnogo licenci slobodnog softvera, ali nisu sve prave copyleft licence.
Da bi se licenca slobodnog softvera smatrala copyleft licencom, mora ispunjavati određene zahtjeve. Najvažnije od njih je da to ne može biti dopuštena licenca. To znači da ne može dopustiti ponovnu upotrebu licenciranog softvera od strane vlasničkog softvera ili softvera zaštićenog autorskim pravima. Primjeri dopuštenih licenci uključuju MIT licencu ili PHP licencu. Ni GNU GPL ni GNU manja opća javna licenca nisu dopuštene licence. Bilo koji softver stvoren pod tim licencama ne može se mijenjati kako bi se uključio u softver koji ima restriktivniju softversku licencu. Na primjer, netko ne može uzeti kod korišten za stvaranje OpenOffice.org, izmijeniti ga i staviti pod tradicionalno autorsko pravo.