EBCDIC, Extended Binary Coded Decimal Interchange Code, razvijen je 1963. od strane IBM-a kao proširenje starijeg standarda binarno kodirane decimalne oznake (BCD). BCD kodira 10 znamenki standardnog sustava brojanja koristeći 4 binarna brojača ili bita, pri čemu pojedinačni bit može biti ili 1 ili 0.
BCD za numeričke znakove
Broj
EBCDIC
0 0000
1 0001
2 0010
3 0011
4 0100
5 0101
6 0110
7 0111
8 1000
9 1001
Uspostavljanjem BCD-a kao standarda, IBM je korisnicima omogućio premještanje zajedničkih podataka između računala uz korištenje bušenih kartica. Korijeni BCD-a leže, zapravo, u rasporedu redova i stupaca IBM-ovih originalnih računalnih bušenih kartica. S EBCDIC-om, IBM je proširio pristup na 8 bita, dopuštajući kodiranje ne samo znamenki, već i velikih i malih slova, formatiranje kodova kao što su zaglavlja i povratne oznake, te osnovne kontrole komunikacije kao što su zahtjev, potvrda i zvono. To je omogućilo korisnicima IBM-ovih mainframe računala da dijele ne samo podatke, već i stvarni programski kod.
EBCDIC je širok osam bita ili jedan bajt. Svaki bajt se sastoji od dva grickanja, svaki širok četiri bita. Prva četiri bita definiraju klasu karaktera, dok drugi nibble definira specifični znak unutar te klase. Na primjer, postavljanje prvog grickanja na sve jedinice, 1111, definira znak kao broj, a drugo grickanje definira koji je broj kodiran.
Posljednjih godina, EBCDIC je proširen na 16- i 32-bitne varijante kako bi se omogućio prikaz velikih, nelatinskih skupova znakova. Svaka EBCDIC varijanta poznata je kao kodna stranica, identificirana svojim identifikatorom skupa kodiranih znakova ili CCSID-om. EBCDIC kodne stranice stvorene su za niz velikih pisama, uključujući tako složena kao što su kineska, korejska i japanska.
Sva IBM mainframe računala, čak i najnoviji modeli, i dalje podržavaju EBCDIC tako da se naslijeđene aplikacije mogu izvoditi bez izmjena.