Kada ljudi govore o privatnosti računala, obično misle na čuvanje zaštićenih i privatnih podataka korisnika na mreži. Problemi vezani uz računalnu privatnost su brojni. Problemi mogu nastati jednostavnim pokušajem definiranja “privatnosti” u digitalnom svijetu. Debate također mogu proizaći iz protokola za snimanje na Internetu, promjenjive percepcije o tome što “privatnost” znači među građanima i rastućeg napretka u tehnologiji.
Jedno od glavnih pitanja koje okružuje računalnu privatnost je stalna rasprava o tome što je digitalna privatnost. Tehnologija se razvija i napreduje velikom brzinom, a građani je usvajaju u korak, tako da koncept računalne privatnosti može mijenjati značenje čim se nova tehnologija razvija i predstavlja nove probleme za svoje korisnike. Zastupnici i zakonodavci mogu smatrati da je to prepreka dok pokušavaju zakonski zaštititi građane i njihove informacije, a da im pritom i dalje pružaju slobodu pristupa.
Oni koji sudjeluju u digitalnim okruženjima često imaju praćenje svojih aktivnosti. Adrese internetskog protokola (IP) mogu identificirati korisnička računala, a web-stranice tražilica mogu u nekim slučajevima pohraniti informacije o upitima korisnika više od godinu dana. Vidljivost ovih aktivnosti u javnosti je točka spora, kao i pitanje tko će kontrolirati reprodukciju tih vidljivih aktivnosti. Na primjer, često se raspravlja o etici postavljanja i kruženja slike nekoga na Internetu.
Zanimljivo je primijetiti da je većini građana ugodnije davati svoje podatke privatnim poduzećima, nego državi, i dopustiti im da ih pohranjuju na neodređeno vrijeme. To bi moglo pomoći tvrtkama da uspostave i održe dugoročne odnose s klijentima, ali se i njihove odgovornosti povećavaju. Kupci očekuju da će njihovi podaci, bilo osobni, financijski ili profesionalni, biti privatni i sigurni od drugih. Kao takve, tvrtke mogu ulagati u računalnu privatnost štiteći svoje baze podataka i šifriranjem informacija, ali određene poslovne prakse mogu patiti zbog toga. Marketinški napori mogu biti ozbiljno ograničeni ako kupci ne žele da se njihovi podaci prodaju, trguju ili koriste u tom svojstvu.
Računalna privatnost pronalazi još jednu prepreku u tome što korištenje tehnologije može značiti da korisnici prvo moraju dati osobne podatke o sebi. Na primjer, da bi koristili web stranicu društvene mreže, korisnici obično moraju stvoriti račune i dostaviti neke vrste identifikacijskih podataka tijekom procesa registracije, kao što je adresa e-pošte koja bi mogla biti potrebna za izradu profila. Mnogi korisnici ne razumiju u potpunosti kako će se njihovi podaci prikupljati i distribuirati od tog trenutka nadalje. Da stvar bude komplicirana, stranice društvenih mreža često prema zadanim postavkama objavljuju korisničke profile, ostavljajući osobne podatke korisnika u punom pregledu za svakoga tko im želi pristupiti. Sve veći zahtjev za korisnicima da daju identifikacijske podatke i da ih javno obznane stalno je razlog za zabrinutost među zagovornicima privatnosti.