Dijalektika je put do razumijevanja, koji se postiže argumentiranim dijalogom i umijećem logičke rasprave. Ima mnoga obilježja s retorikom i debatom, ali se razlikuje od njih. Također poznata kao dijalektika ili dijalektička metoda, ideja dijalektike je prvi put razvijena u staroj Grčkoj i Indiji, a razvijala se još od filozofa diljem svijeta.
Svrha dijalektike je pronaći istinu. Ključne značajke ove potrage uključuju da su sudionici međusobno jednakog statusa. Kada raspravljaju o dotičnoj temi, sudionici se suzdržavaju od uvjeravanja i koncentriraju se na traženje istine. To od sudionika zahtijeva kritičko promišljanje – drugim riječima, da prosuđuju svoja mišljenja – i potrebno je da budu fleksibilni i sposobni promijeniti ta mišljenja.
Sokrat i Platon definirali su Sokratovu metodu dijalektike, koja je jedna od starijih dijalektičkih metoda. Ova metoda ispituje vjerovanje kroz pitanja. Svaka rasprava započinje pitanjem neke osobe o njezinim uvjerenjima ili iznošenjem uobičajenog uvjerenja. Zatim sudionicima postavlja pitanja o vjerovanjima. Neki vjeruju da je cilj opovrgavanje vjerovanja ili ideje, ali zapravo je Sokratova metoda osmišljena da ispita strukturu i razloge iza vjerovanja ili ideje.
Georg Wilhelm Friedrich Hegel je zaslužan za stvaranje hegelijanske dijalektike, iako ju je zapravo razvio Immanuel Kant. U ovoj metodi ideja se predlaže kao teza, koja se zatim ispituje kroz svoj paradoks ili suprotnost, antitezu. Iz ove dvije ideje proizlazi istina, koja je sinteza.
Ideja sinteze sugerira mogućnost kompromisa između ideja. To se uklapa u ideju dijalektalne fleksibilnosti. Također implicira da se istina može spoznati samo ako se ispita i suprotan pojam. Na primjer, globalno zatopljenje može se testirati samo ako se testira i njegovo odsutnost. Stvaranje sinteze nije kraj procesa jer svaka sinteza postaje nova teza, stvarajući razvojnu spiralu.
Hegelova dijalektika nastojala je odraziti stvarni svijet kroz raspravu o idejama. Marksistička dijalektika, s druge strane, pokušavala je pokazati kako je stvarni svijet oblikovao svijet ideja u umu. Metoda koju su razvili Karl Marx i Friedrich Engels, također se naziva diamat ili dijalektalni materijalizam jer je rasprava oblikovana interakcijom klasa i praktične ekonomije u stvarnom svijetu. U ovom obliku dijalektike formira se teza, ali njezini nedostaci, a ne antiteza su ono što uzrokuje da se teza promijeni u novu tezu.
Jedna važna razlika između zapadne i indijske dijalektike je prisutnost sumnje. Jainska dijalektika uzima u obzir mogućnost da istina može biti nespoznatljiva, a također shvaća da je istinu nemoguće opisati. Ovaj pojam neizvjesnosti naziva se syadvad.
Indijska dijalektika mnogo je bliža hegelijanskoj verziji dijalektike nego sokratskoj, ali postoje razlike. Darmička ili indijska dijalektika izgrađena je na polemici, vrsti argumenta, a ne paradoksima. Polemička dijalektika također je ključni dio budističke dijalektike gdje se teza osporava i secira, ali nikada nije s pravom odbačena.
Prisutnost polemike stavlja indijsku dijalektiku bliže raspravi. Rasprave dijele mnoge metode dijalektike, ali su bitno različite. U raspravi sudionik nastoji uvjeriti druge u svoj stav. To znači da sudionici ne mogu promijeniti svoje stajalište nakon što debata započne. Za razliku od rasprava, dijalektika ne zahtijeva od suca ili porote da donese konačnu odluku.
Dijalektika također dijeli elemente s retorikom. U retorici, jedna osoba pokušava uvjeriti pasivne slušatelje u svoju ideju i nema protuargumenata. Dijalektika se može šire primijeniti na intelektualna i praktična istraživanja nego retorika, a može se rastaviti na pitanja i odgovore kako bi postala participativnija. Dijalektika također koristi rečenice koje se mogu znanstveno provjeriti, dok se rečenice i ideje u retorici odobravaju ili ne odobravaju reakcijom javnosti.