Njemačko prosvjetiteljstvo, ili Aufklarung na njemačkom, počelo je oko 1650. i završilo oko 1800. Razlikovalo se od prosvjetiteljskih pokreta u drugim dijelovima Europe. Njemačka nije imala trvenja između plemstva i srednje klase niti je bila obilježena vjerskim sukobima. Pokret se ipak razvijao, što je dovelo do kulturnog, a potom i nacionalnog jedinstva, kao i veće slobode tiska i poboljšanog pravosudnog sustava. Sveukupno, njemačko prosvjetiteljstvo pomoglo je razvoju njemačke filozofije, koja se prvenstveno razlikovala od francuske po tome što su Nijemci odbacili empirizam i prihvatili misticizam. Tri su značajne ličnosti povezane s njemačkim prosvjetiteljstvom: Gottfried Wilhelm Leibniz, Immanuel Kant i Johannes Wolfgang von Goethe.
Gottfried Wilhelm Leibniz bio je matematičar zaslužan za izum računanja zajedno s Newtonom. Također se kaže da je stvorio ideju da je svemir manifestacija savršenog Boga. Leibniz je također tvrdio da se cijeli svemir sastoji od duhovnih atoma, ili monada, što je utjecalo na način na koji ljudi vide svijet. Njegove ideje, koje su se usredotočile na metafiziku, pomogle su razvoju misticizma povezanog s njemačkim prosvjetiteljstvom. Leibnizovo djelo je stvorilo osnovu za filozofije koje je kasnije razvio Kant.
Immanuel Kant bio je filozof iz 18. stoljeća koji je u svojoj knjizi Kritika čistog razuma objasnio da se svaka osoba rađa sa sirovim iskustvima, ili transcendentalnim iskustvima, koja joj pomažu da percipira svijet. Suprotstavljajući se popularnoj teoriji da zakoni prirode upravljaju umom, Kant je vjerovao da je um taj koji daje zakone prirodi. Tijekom njemačkog prosvjetiteljstva pomogao je naglasiti skepticizam i odbaciti empirijske dokaze kako ih je reklamiralo francusko prosvjetiteljstvo.
Kant se dalje bavio moralom u Metafizici morala. Vjerovao je da razum upravlja svakim djelovanjem i da ako razum neke osobe opravdava određeni način djelovanja, onda se taj način djelovanja može smatrati moralnim. Kantove filozofije razvijene tijekom njemačkog prosvjetiteljstva poslužile su kao temelj za neke od Hegelovih, Nietzscheovih i Marxovih teorija.
Johannes Wolfgang von Goethe bio je njemački pisac iz 18. stoljeća čije je najpoznatije djelo, Tuge mladog Werthera, učinilo jednom od najvažnijih figura u društvenom pokretu poznatom kao Sturm i Drang. Ovaj društveni pokret trajao je od 1760-ih i 1780-ih i poticao je njemačku mladež da se kloni optimizma i razloga za emocionalni anarhizam inspiriran francuskim filozofom Jean-Jacquesom Rousseauom. Roman je bio toliko utjecajan da je navodno doveo do toga da su mnogi mladi ljudi oponašali protagonista počinivši samoubojstvo. Još jedno slavno Goetheovo djelo, Faust, nastavilo je književnu tradiciju zasnivanja romana na emocijama. Ova tradicija je pomogla da se njemačko prosvjetiteljstvo pretvori u europsko prosvjetiteljstvo.