Funkcija onomatopeje u poeziji je stvaranje muzikalnosti u izgovorenim riječima i jačanje cjelokupne teme pjesme. Onomatopeja je književni izraz koji se koristi za opisivanje riječi koje svojim zvukom približavaju svoje značenje. Riječ “pucanje”, na primjer, može se upotrijebiti za opisivanje glasnog, napetog zvuka koji čep proizvodi kada se otvori boca šampanjca. Ovo književno sredstvo može se koristiti u kombinaciji s drugim tehnikama za proizvodnju glazbe samo pomoću riječi. Može se koristiti kako bi se čitatelja natjeralo da izgovori pjesmu na točan način na koji je pisac namjeravao ilustrirati potpuno značenje svog djela.
Onomatopeja se u poeziji često koristi za stvaranje ritmičkih kadenca glazbe, bez dodavanja stvarne instrumentacije. Zvona Edgara Allena Poea koristi onomatopeju u kombinaciji s ponavljanjem kako bi u um čitatelja prizvala bezbroj zvukova koje stvaraju zvona saonica koja zveckaju u hladnoj zimskoj noći. Prvo traži od čitatelja da “čuje sanjke” (1. redak) ukrašene zvonima i obećava da njihovi zvuci obećavaju “svijet veselja” (3. redak). Dok se saonice kreću po zaleđenom tlu, “srebrna zvona” (redak 2) vezana sa strane stvaraju “zveckanje, zveckanje, zveckanje” (redak 4).
Sama riječ “zvono”, koja je u središtu pjesme i koja joj daje naslov, također se onomatopoetski koristi da sugerira puni rezonantni zvuk koji zvono proizvodi kada se prvi put zazvoni. Sama riječ se ponavlja deset puta samo u prvoj strofi. Posljednjih šest redaka pjesme sadrži riječ “zvono” koja se ponavlja 13 puta kako bi se stvorio osjećaj velike simfonije različitih zvona koja zvone dok govornik završava svoju počast njihovoj glazbi.
Upotreba onomatopeje u poeziji također se može upariti s drugim književnim sredstvima za stvaranje teme. Glazbeno zvuče riječi kada se izgovore naglas mogu ponoviti primarne koncepte kojima se govori stvarnim riječima pjesme. Wilfred Owen podrugljivo odaje počast onima koji umiru mladi nepotrebno u Himni za osuđenu mladost. Pita hoće li “prolazna zvona” (redak 1) svirati onima koji su nepotrebno umrli, a na vlastito pitanje odgovara da će za takve nesretnike svirati samo “brzo zveckanje pušaka koje mucaju” (redak 3). Riječ “zveckanje” podsjeća na zvuk koji proizvodi pištolj kada se puni metkom i priprema za pucanje.
Izbor riječi onomatopeje u poeziji može biti lirske ili oštre naravi. Riječ “zvono” koju je Poe koristio je meka, oslanjajući se na otvoreni samoglasnički zvuk kako bi se reproducirala nabujala glazba koja je središnja u pjesmi. Za razliku od toga, Owen je odabrao oštar suglasnik “t” kako bi označio neodobravanje i gađenje nad situacijom koja se odnosi na mlade. U kombinaciji sa suglasnošću koju stvaraju grlena tri ponavljajuća zvuka “r”, stvara se slika punjenja i pucanja mnogih pušaka, kao što bi čitatelj mogao vidjeti na bojnom polju za vrijeme rata. Ova jeziva scena smrti daje opću temu pjesme da rat zlobno i nemilosrdno prelako oduzima živote mladića.