Personifikacija je čin u govoru i pisanju davanja neživih predmeta, apstraktnih pojmova ili radnji ljudskih ili bliskih ljudskih karakteristika. To je drugačije od antropomorfizma, koji životinjama daje i ljudsku osobnost i ponašanje. To je vrsta metafore, budući da je to metaforički način da se začini pisanje i da se apstraktno učini jasnijim.
Iako je personifikacija često književno sredstvo u poeziji, ona je također prisutna u svakodnevnom govoru. Na primjer, osoba može pogledati na sat i reći: “Vrijeme je upravo pobjeglo od mene.” To sugerira da koncept “vrijeme” ima samovolju, a osoba se pokušavala boriti s vremenom kako bi ostala na mjestu. Vrijeme je međutim “pobjeglo”.
Čak i mala djeca redovito koriste ovaj uređaj. Dijete bi se moglo pitati je li bacilo olovku. Dijete bi moglo odgovoriti: “Nisam ga bacio. Bacilo se samo od sebe.” Dok dijete ovdje koristi personifikaciju kao taktiku izbjegavanja, ono ipak daje olovci donekle ljudske karakteristike koje ona ne posjeduje.
U literaturi je lako pronaći primjere: magla se “puzi”, misli “eksplodiraju”, stabla “prijete”, a oblaci “predočavaju”. Smrt postaje “glasnik”. Svi ovi primjeri su načini na koje pisac može učiniti da obični predmeti ili apstraktni koncepti u suštini ožive i da čitatelju pruže više emocionalnog osjećaja. Gornji primjeri također daju stvarima ljudska obilježja, koja povezuju s čitateljevim razumijevanjem ljudskog svijeta i ljudskih postupaka.
U časopisu In Context, Joseph Campbell dao je intervju 1985. u kojem je sugerirao da je personifikacija jedan od načina na koji se oni koji slijede religiju pomire s ogromnim i apstraktnim konceptom Boga. Naravno, Biblija kaže da je čovjek stvoren na “Božju sliku”. U judeo-kršćanskoj tradiciji to odmah personificira Boga: On je muškarac i izgleda kao muškarac.
To omogućuje ljudima da se lakše drže koncepta osobnog Boga, budući da je on poput oca, koji jako nalikuje ljudskim bićima. Raniji religijski koncepti također sugeriraju personifikaciju niza stvari prisutnih u okruženju ili u zvijezdama.
Animizam vidi aspekte božanskog u jednostavnim prirodnim elementima, poput sunca, mjeseca, drveća ili rijeke. Pripisivanjem ljudske namjere ili karakteristika tim objektima postiže se bolje razumijevanje onoga što čini božanstvo ili više božanstava.
Ako se sunce smije kad je visoko na nebu, ili mjesec spava, ta astralna tijela su odjednom ljudska i stoga se osoba može povezati s njima. S druge strane, kada se sunce opiše čisto znanstvenim terminima, ono često postaje udaljeno i neosobno. To se može razumjeti znanstveno, ali je mnogo teže emocionalno “dobiti”.