Estetska distanca je književni izraz koji opisuje emocionalnu uključenost publike u priču. Može se odnositi na priče u bilo kojem mediju, uključujući romane, pozorišne predstave, filmove, stripove, pa čak i videoigre s jakim narativnim sadržajem. Stručni pripovjedači mogu povećati uključenost publike u priču kroz različite tehnike koje će ih navesti da se identificiraju ili suosjećaju s likovima. Razumijevanje ovih tehnika važno je za svakoga tko teži uspješnom pripovijedanju. Neki će pisci namjerno povećati estetsku distancu između publike i likova, kako bi usmjerili pozornost publike na druge aspekte priče.
Psihologija i tehnike dramske strukture proučavane su stoljećima. Rano je uočeno da će publika postati emocionalnije uključena u priču ako postoji barem jedan lik s kojim se može poistovjetiti. Kada se publika snažno identificira s likom ili likovima, doživljava emocionalne uspone i padove priče kao da je i sama proživljava. To se smatra bliskom estetskom distancom. Za mnoge vrste priča ovo je idealno, a pisci će potrošiti značajnu energiju i vrijeme stvarajući taj efekt.
Postoje brojne tehnike za smanjenje estetske udaljenosti između publike i određenog lika. Jedan od načina je da lik dolazi iz pozadine koja prirodno izaziva suosjećanje, kao što je siromaštvo ili gubitak; na primjer, tako da lik postane siroče. Lik s aspektima koje dijeli veliki segment dane populacije naziva se “svaki čovjek”. Naracija u prvom licu također je učinkovito sredstvo za uvlačenje publike u priču. Prenosi osjećaj neposrednosti publici, dopuštajući im da dožive događaje priče baš kao lik iz gledišta.
Za sve što podsjeća publiku da priča nije stvarna kaže se da narušava estetsku distancu. Obično je to nenamjerno, što je rezultat problema kao što su nerealni dijalog u romanu ili niskobudžetni specijalni efekti u filmu. Sposobnost da se ispriča zadivljujuća priča pod bilo kojim okolnostima je znak dobrog pripovjedača. Mnogi uspješni filmaši, zapravo, prvi su zapaženi zbog svoje sposobnosti angažiranja publike i zatvaranja estetske distance, unatoč radu s niskim budžetom. Ponekad će, međutim, pripovjedač imati namjeran razlog za povećanje estetske distance.
Slavni njemački dramatičar Bertolt Brecht bio je pionir procesa koji je nazvao verfremdungseffekt, ili efekt distanciranja. Na primjer, glumci se mogu obraćati publici izravno, likom, tako da publika više ne bi mogla igrati ulogu nepristranog promatrača. Brecht je vjerovao da će ovaj učinak omogućiti publici da analizira ono što vidi, umjesto da se “izgubi” u priči, kao što je većina pisaca namjeravala. Nadao se da će to otkriti društvene probleme u pozadini njegove priče i možda motivirati publiku da traži rješenja u stvarnom svijetu. U moderno doba, učinak obraćanja lika publici poznat je u filmskoj, TV i kazališnoj produkciji kao “razbijanje četvrtog zida”.