Razlika između aliteracije i onomatopeje je u tome što je prva ponavljanje glasova, a druga je opis glasova. Aliteracija i onomatopeja služe različitim funkcijama unutar jezika. Aliteracija je književno sredstvo koje se najčešće koristi u poeziji, dok je onomatopeja opisna i koristi se u svakodnevnom jeziku. To dvoje se međusobno ne isključuje i mnogi slučajevi onomatopeje su aliterativni, poput “tik-tak” sata.
Aliteracija uključuje namjerno ponavljanje glasa ili slova. To može biti u obliku cijelog sloga ili jednog suglasnika. Niz riječi koje počinju istim slovom jednako je aliterativan kao i par riječi s istim početnim slogom. Takvo ponavljanje može se dogoditi na bilo kojem broju jezika, ali je osobito rasprostranjeno u germanskim jezicima kao što su engleski, a posebno anglosaksonski.
Izraz onomatopeja primjenjuje se na riječi koje opisuju stvarni zvuk kao što je plop. Takvi se zvukovi često koriste za opisivanje životinjskih zvukova ili zvukova strojeva. Svaki jezik ima onomatopejske zvukove za takve stvari, ali se rijetko slažu oko toga kakav je zvuk. Čak i na engleskom, neki psi govore ‘woof woof’, dok drugi govore ‘bow wow’, a neki ‘ruff ruff’.
Stara engleska poezija koristila je aliteraciju kao svoju prevladavajuću strukturu. Svaki redak stiha bio je podijeljen u dva poluretka. Prvi poluredak imao bi dvije aliterativne riječi, a drugi poluredak imao bi jednu riječ koja bi aliterirala prvu polovicu i završnu riječ koja nije aliterirana. U anglosaksonskoj i staroengleskoj poeziji aliteracija i onomatopeja bile su potpuno odvojene pojave.
Kako se engleski razvijao nakon 1066. i bio pod velikim utjecajem francuske poezije, upotreba aliteracije se smanjivala. Noviji predstavnici ovog zanata uključuju WH Audena, koji je napisao “Doba anksioznosti” i JRR Tolkiena, koji je napisao “The Lay of the Children of Hurin”. Poezija slobodne forme dvadesetog stoljeća počela je koristiti aliteraciju i onomatopeju, ugrađujući zvukove kao sredstvo opisa i dodajući neobične ritmove pjesmama.
Stvarni život, a posebno izmišljena imena često na kraju budu aliterativni. To uključuje poznate osobe i političare kao što su Steven Spielberg, Ryan Reynolds i Ronald Regan. Posebno se nalaze u stripovima, uključujući kreacije Stana Leeja, poput Petera Parkera, koji je poznatiji kao Spiderman. Ponekad aliteracija može biti suptilnija, vizualna, a ne čujna, kao što je britanski glumac Sean Bean.
Stripovi su odigrali veliku ulogu u razvoju aliteracije i onomatopeje. Baš kao što je Stan Lee koristio aliterativne nazive za mnoge svoje likove, pisci stripova i umjetnici poput Roya Cranea koristili su riječi za opisivanje zvukova. To je dovelo do popularizacije onomatopeje kao što su “bam”, “pow” i “dook dook”. Takvi su zvukovi kasnije dospjeli u televizijske emisije poput “Batmana” i filmova poput “Scott Pilgrim vs. The World”.