Dekonstrukcija je filozofija koja se primjenjuje na književnu kritiku, kao i na kritiku drugih umjetnosti, koja je počela dobivati popularnost 1980-ih. Polje je djelomično nastalo kao reakcija na književne teorije strukturalizma, koje su tvrdile da, kada se riječi mogu razumjeti u kontekstu društva čitatelja, onda se može ukazati na specifično značenje teksta. Ova je filozofija izbjegavala koncept jednog mogućeg značenja za tekst i umjesto toga sugerirala da su značenja višestruka i kontradiktorna.
U osnovi teksta je podtekst, skup vrijednosti koje se moraju procijeniti da bi se vidjelo je li tekst stvarno suprotan po prirodi i, stoga, pomalo bez značenja. Dekonstrukcija također procjenjuje način na koji se učenicima poučavaju tekstovi iz tradicionalnog književnog kanona, sugerirajući da tradicionalna „čitanja” često zanemaruju temeljne vrijednosne strukture u izravnoj suprotnosti s onim što se poučava.
Jednostavan primjer za to je analiza djela Huckleberry Finn Marka Twaina. Dugi niz godina smatralo se da je ovaj roman važno djelo o ljudskim pravima i ispitivanju čovjekove nečovječnosti prema čovjeku. Kroz Huckove oči čitatelj je mogao vidjeti razaranje ropstva i degradaciju koju su pretrpjeli Afroamerikanci.
Kritičari koji koriste dekonstrukciju sasvim logično upućuju na zadnji dio knjige, u kojem Huck i Tom shvaćaju da je Jim slobodan čovjek i da više nije rob, a ipak se jako trude pretvarati se da je rob. Zaključaju ga i gotovo izgladnjuju. Huck je vrlo spreman degradirati Jima na ovaj način, pokazujući malo moralnih dvojbi oko toga.
Za one koji se bave ovom vrstom kritike, ovo bizarno poglavlje sugerira da je takozvani rad o ljudskim pravima nešto drugo. Temeljne vrijednosti u tekstu nisu u skladu s načinom na koji je predstavljen učenicima. U određenom smislu, dekonstrukcionist je razdvojio roman i njegovu kritičku tradiciju, pokazujući njegove nedosljednosti.
Mnogi književni kritičari preziru ovu praksu, navodeći da rastavljanje teksta lišava značenja i u konačnici odbacuje vrijednost svega čega se dotakne. Oni koji koriste ovu metodu mogli bi se ustvrditi: „Kako se definira vrijednost? Koje je značenje?” Premda ovaj odgovor može frustrirati kritičare, on ukazuje na način na koji dekonstrukcionisti vide tekst kao izvor višestrukih značenja, uvelike determiniranih vlastitim podtekstovima i definicijama svakog čitatelja. Smanjenje značenja djela može ga u konačnici učiniti besmislenim, kažu neki kritičari. Ipak, u najboljem slučaju, ova filozofija može biti od pomoći u razotkrivanju ogromnih proturječnosti prisutnih u tekstu.
Kritičari su također optužili teoriju da je po svojoj prirodi fašistička, uglavnom zbog jednog glavnog zagovornika, Paula de Mana, koji je možda pisao za časopis koji je imao neke nacističke simpatije. Paul de Man je odbacio ove optužbe, no čini se da je dekonstrukcija u glavama mnogih neumitno povezana s fašizmom.
Istina je da čitanje dekonstrukcije teksta može biti slično pokušaju dekodiranja tajne poruke. Dekonstrukcionisti poput Jacka Derride namjerno biraju zbunjujuće i dugačke riječi kako bi iz njihove interpretacije izvukli mnoštvo značenja. Na neki način to čini praksu elitističkom i nedostupnom mnogim čitateljima. No, dekonstrukcionist ne mari za one koji su zbunjeni, a oni smatraju da bi posljedica trebala biti zbrka.