U lingvistici, teorija univerzalne gramatike smatra da postoje određena osnovna strukturna pravila koja upravljaju jezikom koja svi ljudi znaju, a da ih ne moraju naučiti. Ovo je jedan od načina da se objasni kako ljudi usvajaju jezik – ako je mozak već pripremljen da razumije određene strukture rečenica, objašnjava kako djeca mogu razumjeti i izgovoriti rečenice koje nikada prije nisu čuli. Pristaše ove teorije kao dokaz ističu elemente koji su uobičajeni u različitim jezicima.
Teorija
Sposobnost jezika — sposobnost ljudskih bića da razviju načine komuniciranja kompliciranih informacija — složen je fenomen koji su istraživači pokušali objasniti na mnogo različitih načina. Početkom 20. stoljeća većina stručnjaka smatrala je da se jezik uči kao i svaki drugi proces, oponašanjem, pokušajima i pogreškama. Nasuprot tome, teorija univerzalne gramatike drži da na djelu djeluju dublji, fizički procesi: da je sam mozak dizajniran da omogući ljudima korištenje gramatičkog jezika. Pod pretpostavkom da je to istina, ljudi bi teoretski mogli razviti jezik, a da ih drugi ljudi ne podučavaju.
Ovaj pristup je kontekstualan, što znači da, iako se vjeruje da među svim jezicima postoje sličnosti, svi jezici nemaju istu gramatiku. Ne pokušava utvrditi neovisne činjenice koje vrijede za svaki pojedini jezik na Zemlji. Međutim, ova pravila opisuju kako se ljudski jezici razvijaju kada su suočeni s ovim osnovnim načelima. Kombinirajući pravila s opažanjima o jeziku, lingvisti često mogu odrediti red riječi jezika, foneme i druge temeljne osobine.
Povijest
Opažanje da se čini da postoje pravila zajednička svim ljudskim jezicima postoji barem od 13. stoljeća. Povijesno gledano, filozofi su vjerovali da ove značajke potječu iz jezika Edenskog vrta, za koji se smatralo da je izvorni jezik čovječanstva. Ova teorija je uglavnom napuštena u korist alternativa koje te zajedničke elemente pripisuju evoluciji ljudskog uma i načinu na koji obrađuje jezik.
Najpoznatiji aspekt ovog pravca mišljenja iznio je lingvist Noam Chomsky 1950-ih. Chomsky je predložio univerzalnu gramatiku ugrađenu u mozak svih ljudi koja je u osnovi svih jezika. Prema njegovom obrazloženju, djeca uče svoje materinje jezike koristeći ovu tvrdokornu gramatiku kao potpornu strukturu. Unatoč tome, dijete se i dalje mora poučavati specifičnim značajkama njegovog ili njezinog jezika kroz društvenu interakciju.
Siromaštvo poticaja
Jedna od glavnih tvrdnji koja leži u temelju teorije univerzalne gramatike zove se Argument siromaštva poticaja. Ova tvrdnja kaže da djeca nisu izložena dovoljno poticaja – ljudima koji govore maternji jezik – da bi mogla pravilno naučiti jezik. Postoji ogroman broj načina na koje se riječi mogu spojiti, a nijedno pravilo za to nije očito ispravnije od bilo kojeg drugog. Osim toga, navodi se u ovom argumentu, djeci se obično daju pozitivni dokazi o tome kako ispravno govore, ali rijetko se daju negativni dokazi ili ispravci kada govore negramatički. Ipak, djeca, unatoč relativno ograničenoj količini inputa, pouzdano uče gramatičke strukture svog jezika. To, tvrdi argument, mora značiti da postoji neka urođena sposobnost za strukture jezika.
Ovaj argument je vrlo kontroverzan i ima mnogo kritičara. Neki tvrde da je količina podražaja koju dijete prima slušanjem drugih govornika zapravo dovoljna informacija da ono nauči osnovnu gramatiku jezika i da mozak može prepoznati obrasce u jeziku kako bi popunio ono što nedostaje. Drugi tvrde da se djeca ispravljaju i govore im kada rečenica nije gramatički netočna, a činjenica da su rijetko (ili nikad) izložena negramatičnim rečenicama uči ih da su te gramatičke strukture pogrešne.
Ostale kritike
Neki evolucijski biolozi su tvrdili da se tjelesnost govora ne može zanemariti kada se razmatra kako se jezik razvijao. Jezik ne uključuje samo jedan dio mozga, već uključuje kombinaciju živčanih struktura. Anatomija usta, jezika i grla je važna, kažu, kao i potreba da se svi ti dijelovi pomiču zajedno kako bi proizveli govor. Upravo razvoj motoričke kontrole daje osnovu za razvoj jezika.
Drugi argument protiv univerzalne gramatike je da se sama teorija ne može krivotvoriti; drugim riječima, ne postoji način da se dokaže da je pogrešno. Tvrdi se da može predvidjeti kakvi će biti novi jezici, ali veličina uzorka je dovoljno mala da kada se otkriju novi jezici, postavljena pravila ponekad se prilagođavaju novim podacima. Ako se teorija ne može testirati, može se tvrditi, onda ne može biti znanstvena. To može potkopati njezinu valjanost kao jake prediktivne teorije, ali može ostaviti netaknutom njenu deskriptivnu točnost.