Ako mi dopustite da besramno razbijem dva idioma, ono što napuhanom optimistu stvarno treba su ružičaste naočale. Oba idioma sugeriraju istu osnovnu premisu, da vječni optimist možda ne gleda na svijet vrlo realistično. Nošenjem ružičastih naočala, čovjekovo razumijevanje situacije ili okolnosti bilo bi neprirodno filtrirano ili bi se lagano pedaliralo. Iako optimističniji svjetonazor sam po sebi nije loša ideja, namjerno nepriznavanje neugodnih ili negativnih aspekata ljudskog iskustva može biti oblik zablude ili poricanja.
Podrijetlo idioma “ružičaste naočale” i danas je misterij, iako postoji nekoliko zanimljivih i vjerojatnih teorija. Ideja o idiličnom svjetonazoru boje ruže može se pratiti barem do 17. stoljeća. Vrlo je vjerojatno da je popularnost romantičnih slika u umjetničkim djelima inspirirala gledatelje da povežu optimizam s ružičnjacima i dubokim crvenim bojama koje su vidjeli. Viktorijanci su svakako bili upoznati s idejom “ružičastog sjaja” ili “slikanja ružičaste slike”. Gledanje svijeta kroz ružičaste naočale moglo bi biti produžetak slikanja stranih ruža kako bi se oživjela slika ili ukras.
Druga teorija se tiče ranih kartografa i njihovih posebnih korektivnih leća. Budući da je izrada karata zahtijevala veliku pozornost posvećenu detaljima, kartografi su morali održavati leće svojih naočala posebno čistima i bez ogrebotina.
Neki vjeruju da bi ovi izrađivači karata koristili latice ruže za čišćenje prašine ili drugih zagađivača sa svojih leća. Prirodna ulja latice ruže štitila bi leće, ali često ostavljaju mrlju u boji ruže. Stoga bi promatranje svijeta kroz ružičaste naočale bilo jednako usredotočenju cjelokupne pažnje na najsitnije detalje i ignoriranju stvarnosti šireg svijeta oko sebe.
Ideja gledanja kroz filtrirane leće također je bila poznata u 19. stoljeću. Neki ljudi su možda bili optuženi da gledaju kroz plave ili zelene naočale, što bi promijenilo njihovu percepciju stvarnosti. Možda je isti koncept filtriranog pogleda na svijet filozofski primijenjen na vječne optimiste koji su preferirali saniranu ili filtriranu verziju stvarnosti od one u kojoj su bili prisiljeni živjeti zbog okolnosti izvan njihove kontrole.
Jedna od najzabavnijih teorija sugerira da “ružičaste naočale” uopće nisu bile naočale, već bar naočale. Gledanje svijeta kroz dno čaše u kojoj se nalazi crno vino ili žestoka alkoholna pića u boji ruže može se smatrati istovjetnim kao i napušteni optimizam. Bez obzira na to je li meko fokusiran svjetonazor bio inspiriran alkoholom ili optimističnom filozofijom, moglo bi se tvrditi da osoba koja gleda situaciju kroz ružičaste naočale čini svjesnu odluku da prihvati ili ne prihvati određene stvarnosti.