Alegorija je sredstvo koje se koristi u književnosti, retorici i umjetnosti za označavanje značenja koje nije doslovno. Kada se uređaj, lik ili simbol smatra alegorijom, on može biti simbol koncepta, poput razuma ili bogatstva, može simbolizirati tip osobe, poput “Svakog” ili svjetonazora.
U književnosti je alegorija rasprostranjena. Ponekad su djela bila posebno alegorijska, iako se neka čitaju i kao istina i kao simbol. Na primjer, jabuka koju Adam prima od Eve simbolizira “spoznaju Boga i zla”. Zmija se često čita kao simbol napasnika ili pravog zla.
U Novom zavjetu Krist često koristi prispodobu kako bi dao izjave o “ljudima” općenito. Na primjer, Dobri Samaritanac je alegorija koja predstavlja ispravno razmišljanje i suosjećajnu osobu. Ovo je specifična retorička upotreba uređaja.
U ranoj retorici ističe se nekoliko ključnih primjera: Platonova Alegorija špilje i Boethejeva Utjeha filozofije. Platon i Boetheus koriste uređaj u proširenom formatu. Platonova alegorija opisuje stanje neprosvijetljenih, koji ne mogu ni vjerovati da prosvjetljenje postoji.
Boetheus, koji je pisao u šestom stoljeću prije Krista, koristi alegoriju da objasni pojam bogatstva. Dijalog koji slijedi je dijalog zatvorenog Boetheusa s filozofijom, razumom i srećom. Njegove misli čine osnovu za veći dio srednjovjekovnog razmišljanja o načinu na koji svijet funkcionira. Konkretno, pojam sreće, ili slučajnosti, često se koristi u srednjovjekovnoj književnosti.
Boetheusova utjeha postaje inspiracija za alegoriju koju koriste Dante, Boccaccio i Chaucer, a također nadahnjuje Arturijanske mitove. Dante posebno koristi proširenu alegoriju da simbolizira grijehe. Svaki opis razine pakla ili čistilišta usklađen je s kaznom koja predstavlja i odgovara zločinima.
Drama se u srednjem vijeku često sastojala od “moralnih predstava”, a najpoznatija od njih je drama Everyman. Glavni lik, Everyman, simbolizira nevolje svih ljudi suočenih s iskušenjem. Kasnije će Bunyan’s Pilgrim’s Progress koristiti alegoriju na približno isti način.
S razvojem romana alegoriju je mnogo teže protumačiti i dokazati. Romani su se obično oslanjali na čitatelja koji ulaže u tumačenje likova kao “stvarnih” ljudi, ali i gledanje lika kao simbola nečega većeg. Na primjer, gotički romani, a kasnije i senzacionalni romani, često su koristili koncept žena zatočenih ili zarobljenih od zla. Mnoge feministice čitaju ove likove kao alegorijske prikaze neslobode koja se daje ženama.
Zapravo, alegorija se svodi na tumačenje u romanu u razvoju i modernom romanu. Književni kritičari često raspravljaju o tome jesu li likovi trebali biti alegorijski, stvarni ili stereotipni. Često se književni likovi mogu čitati na više načina.
Povratak alegoriji manje sporan su mnogi filmovi u kojima se pojavljuje superheroj. Superman, Spiderman i Batman, na primjer, svi su alegorijski prikazi svakog čovjeka. Zla protiv kojih se bore su iskušenja pohlepe, nasilja i ponašanja koje će na druge načine poremetiti društvo. Superheroji stoje i kao obični ljudi i kao čuvari od zla.
Jedno od najzanimljivijih djela alegorije na modernoj televiziji bila je serija Buffy, ubojica vampira. Svaki tjedan Buffy bi se suočila s novim demonom ili vampirom koji je također bio simbol svih problema s kojima se Buffy suočavala kao srednjoškolka, a kasnije i studentica. Korištenje ovog uređaja u svakoj epizodi bilo je toliko snažno i kohezivno da su se čak i znanstvenici duboko zainteresirali za Buffyverse. Održano je više ozbiljnih konvencija o književnosti i filmu kako bi se predstavile znanstvene interpretacije Buffy.
Alegorija u današnje vrijeme umjetničkom djelu dodaje slojeve dubine, budući da umjetničke figure ili književni likovi mogu biti i stvarni i simbolični. Traženje takve simbolike može biti zabavan ili izazovan proces, ovisno o umjetničkom djelu. Tipično, moderna alegorija često otkriva umjetnikovu namjeru ili svjetonazor. To je dio podteksta koji čitatelju, gledatelju ili promatraču daje informacije o umjetničkoj viziji ne samo kako svijet postoji, već i kako bi mogao postojati.