Vizualni vokabular sastoji se od slika ili slika koje predstavljaju riječi i njihova značenja. Na isti način na koji pojedinačne riječi omogućuju pisani jezik, pojedinačne slike omogućuju vizualni jezik. Pojam se također odnosi na teoriju vizualne komunikacije koja kaže da se slike i slike mogu “čitati” na isti način na koji to mogu riječi. Kako suvremeni svijet postaje sve više orijentiran na sliku, vizualna komunikacija može postati važnija od pisane komunikacije. Odgajatelji već koriste vizualni vokabular kako bi naučili i ojačali pisani vokabular.
Ideja vizualnog učenja rječnika nije sasvim nova. Postoje, na primjer, flash kartice koje se koriste za učenje djece riječi. S jedne strane može biti slika mačke, a s druge riječ “mačka”. Slike se također mogu primijeniti na složenije riječi. Pridjevi poput “pospan”, “ljut” ili “zbunjen” mogu se prenijeti slikama.
Slike se mogu koristiti za učenje većeg rječnika kada su povezane s manje poznatim ili teško pamtljivim riječima. Na primjer, širenje slike pospanog može dovesti do učenja riječi “uspavan”, nečega što osobu čini pospanim. Slika koja prikazuje osobu koja izgleda zbunjeno ili nesigurno može se povezati s riječju “smućena”. Takve asocijacije slika i riječi sada se prodaju kao pomagala u učenju u SAD-u za dio rječnika na ispitima za koledž. Dostupni su i vizualni tezaurusi.
Čini se malo neslaganja da je svijet sve više vizualno orijentiran. Među mlađim ljudima, osobito u industrijskim i zapadnim kulturama, opao je interes za pisanu komunikaciju. Još uvijek postoji rasprava o tome hoće li vizualni vokabular, ili čak može, prestići pisani jezik kao glavni oblik komunikacije.
Jedna teorija je da je kultura sve više vizualna. Svijet se razumijeva kroz slike, a ne čitajući riječi. U budućnosti se riječi mogu koristiti samo za određene vrste poslovnih i državnih transakcija. Tradicionalne tiskane knjige čitat će manjina pojedinaca. Neki predviđaju da će se na prijelazu stoljeća gotovo sve riječi i slike prenositi putem interneta.
Teoretičari jezikoslovlja ističu da su slike reprezentativne i da se ne mogu “čitati” kao rečenica ili knjiga. Mozak drugačije “čita” sliku i ne postoji način da se osmisle pravila koja funkcioniraju za slike na način na koji se gramatička i pravopisna pravila primjenjuju na riječi. S pisanim jezikom, čak i besmislica rečenica ima smisla kada se koristi kao primjer kršenja pravila: “John jabuku je pojeo crvenu”.
Oprezniji pristup prepoznaje rastuću važnost i status vizualnog rječnika. Ističe da slike i riječi zajedno ponekad mogu biti najmoćniji oblik komunikacije. Slike ipak nužno ovise o pisanom rječniku. Slika može biti “vrijedna tisuću riječi”, ali se pamti samo ako o njoj razmišljamo riječima.