Funkcija tona u poeziji uvelike je namijenjena da čitatelju postavi raspoloženje ili osjećaj pjesme. Ton obično dopušta pjesniku da kontrolira način na koji će se pjesma čitati ili stav koji govornik u pjesmi zauzima prema temi pjesme. Dvije pjesme bi se mogle napisati o cvijetu, na primjer, ali s dva vrlo različita tona koji se koriste kako bi jedna bila vrlo pozitivna pjesma, a druga mnogo depresivnije djelo. Način na koji pjesnik kontrolira ton obično je odabirom riječi i slikama.
Ton u poeziji, slično kao i druga književna djela, odnosi se na cjelokupni stav koji se čini da je izražen unutar djela i raspoloženje koje to stvara. Važno je, međutim, napomenuti da ton i raspoloženje nisu sinonimi, već se taj ton obično koristi kao način za postavljanje raspoloženja u djelu. Ton se može uspostaviti i razviti na više različitih načina, ovisno o tome kako je pjesma napisana i koliko je govornik dobro uspostavljen unutar strukture pjesme.
Djela Edgara Allena Poea, na primjer, poznata su kao primjeri izvrsnih prikaza tmurnog ili jezivog tona u poeziji. Poe često stvara ovaj ton uspostavljajući govornika unutar pjesme, često koristeći stajalište u prvom licu i koristeći govornikov izbor riječi i glas. Korištenje riječi poput “strah”, “strah”, “panika”, odbojnost i “užas” može se koristiti za brzo i nedvosmisleno uspostavljanje osjećaja paranoje ili užasa u djelu. Manipulirajući tonom u poeziji, pjesnici poput Poea mogu uspostaviti određeno raspoloženje za pjesmu i izraziti to raspoloženje bez da zapravo kažu čitatelju da se tako osjeća.
Dvije pjesme, na primjer, mogle bi biti napisane o cvijetu, ali ton svake pjesme mogao bi biti vrlo različit i stvarati različita raspoloženja za svaku pjesmu. Prva bi pjesma mogla opisati cvijet kao “visok i blistav, s grimiznim laticama koje su svjetlucale mlakim sjajem rane jutarnje rose;” ovo koristi romantični ton za postavljanje pozitivnog raspoloženja. Sličan cvijet u drugoj pjesmi, međutim, mogao bi se opisati kao “izvijajući se iz zemlje poput kvrgave kandži nekog zakopanog majmunskog grabežljivca, a njegove grimizne latice blistaju poput poda klaonice;” ovo koristi zlokobni ton za postavljanje vrlo negativnog raspoloženja. Obje ove izjave opisuju crveni cvijet, ali manipuliranjem tonom svakog primjera, raspoloženje uspostavljeno opisom postaje sasvim drugačije.