2D animacija je oblik animacije u kojoj se scena i likovi u animaciji stvaraju u 2D prostoru, a ne u potpuno realiziranom 3D okruženju. Ove animacije mogu koristiti perspektivu i precrtavanje, slično kao 2D mirne slike, kako bi stvorile iluziju dubine, ali ne koriste tehnologiju 3D računalne grafike. Ova vrsta animacije uvelike je uspostavljena kroz tradicionalne tehnike animacije, u kojima su slike iscrtane na prozirni list koji je fotografiran jedan po jedan okvir kako bi se stvorila konačna animacija. 2D animacija se može lakše izraditi pomoću računalne tehnologije, iako su mnoge tehnike koje se koriste u crtanju animacije prilično slične.
Također se naziva i dvodimenzionalna animacija, 2D animacija je bila primarni oblik animacije prije uspona trodimenzionalne ili 3D animacije. Dominantna značajka ove vrste animacije je da slike koje se gledaju i animiraju postoje samo u 2D prostoru. To se može postići snimanjem ručno nacrtanih slika na papiru, prozirnim ćelijama ili bilo kojoj drugoj ravnoj, dvodimenzionalnoj površini. Za razliku od toga, 3D animacija se stvara pomoću 3D softvera koji animatorima omogućuje stvaranje digitalnih modela likova i okruženja koji postoje u potpuno realiziranom trodimenzionalnom virtualnom prostoru.
Iako se za stvaranje 2D animacije mogu koristiti različite metode, tradicionalne metode animacije korištene su desetljećima tijekom 20. stoljeća. U tradicionalnoj animaciji, koja se također naziva cel animacija, slike se stvaraju na prozirnim listovima acetata koji se nazivaju “celovi”, često crtanjem slika izravno na njih. Boja se može koristiti za pružanje boje za ove slike s tintom, zbog čega se izraz “tinta i boja” također koristi za označavanje ovih metoda animacije. Svaka ćelija se zatim fotografira s oslikanom pozadinom iza sebe kako bi se stvorio jedan kadar završne animacije, koja se obično reproducira pri oko 24 ili 30 sličica u sekundi.
Moderna tehnologija znatno je olakšala izradu 2D animacije, iako je proces donekle sličan. Računalni softver može stvoriti 2D sliku u datoteci koja djeluje kao virtualni “cel”, a slika se obično boji i pomoću takvog softvera. Zatim se mogu kreirati digitalne pozadine, obično u jednom od nekoliko različitih grafičkih programa, a “celovi” se zatim mogu slojeviti preko tih pozadina kako bi se stvorio svaki pojedinačni okvir. Iako je ovaj oblik 2D animacije još uvijek prilično dugotrajan za stvaranje, animatorima je često nešto lakši i više “opraštajući” od tradicionalnih metoda.