Dvije su glavne vrste karakterizacije koje se obično koriste u pisanim djelima: izravna karakterizacija i neizravna karakterizacija. Izravnu karakterizaciju koristi autor u narativu djela i uključuje opise i komentare koji izravno opisuju prirodu i izgled lika. Za razliku od toga, neizravna karakterizacija događa se izvan naracije i obično uključuje dijalog, komentare drugih o liku, postupcima lika i njegovim ili njezinim mislima. Obje ove vrste karakterizacije su podjednako važne, jer ih pisac može koristiti na različite načine i za različite efekte.
Bez obzira koje tipove karakterizacije pisac koristi, proces razvoja lika u priči vrlo je važan. Karakterizacija je općenito proces korištenja različitih elemenata kako bi čitatelji dobili informacije o likovima unutar priče. To omogućuje čitatelju da se više veže za određene likove i da bolje razumije odnose koji se razvijaju između tih likova.
Jedna od glavnih vrsta karakterizacije je izravna karakterizacija. To je korištenje izravnih opisa i komentara pisca, unutar naracije djela, koji čitateljima pružaju informacije o liku. Pisac može upotrijebiti ovu vrstu karakterizacije tako što napiše nešto poput “Bio je ogromna zvijer od čovjeka, s pogledom divljim kao i njegov hrapavi glas”. To čitatelju daje izravnu informaciju o liku i zahtijeva malo tumačenja od strane čitatelja.
Za razliku od toga, neizravna karakterizacija je nešto kompliciraniji oblik karakterizacije. Neizravna karakterizacija događa se unutar dijaloga, kroz opise postupaka lika i reakcija drugih na lik kako bi čitatelji dobili osjećaj „tko su“ likovi u priči. Izravna karakterizacija mogla bi uključivati nešto poput: “Bio je nepristojan čovjek”, dok bi neizravna karakterizacija mogla koristiti opise grubosti, kao što je “Naglo je sjeo i zalajao iz svoje narudžbe za hranu”, kako bi se zapravo rekla ista stvar.
Obje ove vrste karakterizacije jednako su važne i pisac bi ih trebao koristiti zajedno kako bi čitatelji bolje razumjeli likove. Izravna karakterizacija je jednostavna i konkretna, ali njezina prekomjerna upotreba može umanjiti značenje i osjećati se izmišljenim ili dosadnim. To se svodi na ideju „prikazivanja“ umjesto „pričanja“ o postupcima i likovima. Iako je piscu možda lako jednostavno reći “Bila je snalažljiva žena”, čitatelju je često isplativije vidjeti demonstraciju te snalažljivosti i shvatiti da je lik snalažljiv.