Što je politička retorika?

Politička retorika je u biti klasična retorika primijenjena na modernu političku situaciju. Osnove retorike – logos, patos i etos – sve se primjenjuju na suvremenu političku raspravu, a za povećanje učinka koriste se specifični retorički instrumenti. Na primjer, političari često koriste anaforu, što je oblik ponavljanja u kojem uzastopne rečenice počinju istom riječju ili frazom. Političari također koriste druge tehnike u političkoj retorici, kao što su zbrka, skretanje, udruživanje, izostavljanje i sastavljanje. Sve se ove tehnike koriste u govorima i javnim izjavama kako bi se pridobila naklonost slušatelja.

Osnovna se retorika može učinkovito primijeniti na političke rasprave, a to je temelj političke retorike. Tri glavna aspekta klasične retorike su logos, etos i patos, odnosno logika, slika i emocionalna privlačnost. Političari manipuliraju svojim imidžom kako bi stvorili pouzdaniju, pravedniju i inteligentniju verziju sebe, koja se prezentira javnosti. Logika se koristi za stvaranje valjanih argumenata, a također može biti vrijedna tehnika za ukazivanje na nedostatke s argumentima opozicije. Apel na emocije često se koristi u govorima, a emocionalno nabijene riječi mogu se koristiti za poticanje određene reakcije publike.

Političari često primjenjuju različite retoričke tehnike, a one su osmišljene da potaknu publiku da se složi s njihovim stajalištima. Skretanje je jedna tehnika koja se često koristi u političkoj retorici, a može se primijeniti na različite načine. Na primjer, političar može pomaknuti fokus s problema s vlastitom politikom na probleme s politikom protivnika. Napad na osobnost drugog političara ili rješenje problema skreće pozornost s inherentnih nedostataka govornikove argumentacije.

Ponavljanje je moćna tehnika koja se često koristi u političkoj retorici. Slogani su jednostavan primjer upotrebe ponavljanja u politici, koja u umove slušatelja ugrađuje važne politike koje se obično sviđaju publici. Osim korištenja slogana, političari se često koriste i tehnikama poput anafore, što je ponavljanje riječi ili fraza na početku uzastopnih rečenica. Ponavljanje može stvoriti osjećaj poznatosti, na što ljudi općenito pozitivno reagiraju.

Mnoge druge tehnike koriste se u političkoj retorici, a sve su osmišljene kako bi publika prihvatila ili se složila s onim što se govori. Taj je dogovor često rezultat imidža političara od povjerenja i čestih emocionalnih apela. Političari često obavijaju svoju poruku žargonom kako bi izbjegli izdavanje logičkih nedosljednosti i stvorili asocijacije između nepovezanih stvari kako bi proizveli učinak. Netko može reći, na primjer, da se političaru ne može vjerovati jer mu je otac bio član nacističke stranke. Iako se ovo može činiti lošim, politička privrženost oca političara ne mora nužno imati ikakvog utjecaja na njegovu ili njezinu.