Kao jednostavna definicija, imenica je svaka riječ koja imenuje osobu, mjesto ili stvar. Ova je definicija pomalo nejasna, a mnogi ljudi također uključuju da imenice mogu označavati događaj ili ideju. Imenica je jedan od glavnih dijelova govora, zajedno s glagolima, pridjevima, prilozima, prijedlozima i člancima.
Postoji mnogo različitih vrsta imenica. To uključuje vlastite imenice, koje se odnose na određenu osobu, mjesto ili stvar, a na engleskom su označene velikim početnim slovom, kao što su Nancy ili Los Angeles; konkretne imenice, koje su imenice koje opisuju opipljivi predmet ili osobu, kao što je pas; apstraktne imenice, koje opisuju sve što se ne može percipirati pomoću pet osjetila, kao što je ljubav; brojive imenice, koje su imenice koje se mogu množiti, kao što su stolice; nebrojive imenice, koje su imenice koje nemaju množinu, kao što je posteljina; i skupne imenice, koje opisuju skupinu druge imenice, kao što je ubojstvo vrana.
Imenica obično ima jednu od dvije uloge u rečenici, bilo subjekta ili objekta rečenice. Subjekt rečenice može se promatrati kao ‘izvršitelj’ rečenice, imenica koja djeluje na neki način. Objekt rečenice, koji je fakultativna komponenta, je imenica na koju djeluje subjekt. Primjer bi mogao pomoći da se demonstriraju te uloge. u rečenici:
Čovjek je vozio bicikl.
riječi čovjek i bicikl su obje imenice, pri čemu čovjek ima ulogu subjekta, a bicikl djeluje kao objekt.
Ljudima koji prvi put uče o dijelovima govora često je teško razlikovati imenice i pridjeve kao što su žuti ili vanjski. Trik za utvrđivanje razlike je utvrđivanje uloge koju riječ igra u rečenici, pogotovo jer se u engleskom jeziku ista riječ često može koristiti kao drugi dio govora ovisno o kontekstu.
Na primjer, u rečenici:
Žuti čovjek je vozio bicikl. riječ žuta modificira imenicu čovjek, pa se tako koristi kao pridjev. U ovom kontekstu, žuta ne označava osobu, mjesto ili stvar – već opisuje stanje čovjeka.
S druge strane, u rečenici:
Čovjek je volio žutu.
obje riječi čovjek i žuto koriste se kao imenice, s čovjekom subjekt i žuto objekt. U ovom kontekstu, riječ žuta opisuje stvar – naime žutu boju.
U engleskom su imenice prilično jednostavne. Obično dolaze u samo dva oblika, jednini i množini. Pravilna imenica može se napraviti u množini jednostavnim dodavanjem s ili es na kraj, kao što je u kombinaciji šešir/šešir, dok nepravilne imenice slijede različita pravila koja se moraju naučiti pojedinačno za svaku imenicu, kao što je kombinacija guska/guska.
U mnogim jezicima, osim što je množina ili jednina, imenica može imati i određeni rod ili klasu povezanu s njom, što utječe na to kako se može odbaciti ili u interakciji s drugim dijelovima govora. U engleskom jeziku zadržali smo ideju roda, ali je koristimo samo u rijetkim slučajevima, kao što su stjuard/stjuardesa ili konobar/konobarica, iako se sve češće koriste i rodno neutralni oblici ovih riječi.
Imenica također može imati različite padeže, što pomaže u informiranju uloge koju imenica igra u rečenici. U latinskom se, primjerice, padež imenice mijenja ovisno o tome radi li se o subjektu ili objektu rečenice. U engleskom se više oslanjamo na položaj riječi i prateće riječi kao što su prijedlozi kako bismo prenijeli ovu informaciju. Međutim, engleske imenice još uvijek koriste posvojni ili genitivni padež, što se označava dodavanjem ‘s na kraju imenice. Imenice čine osnovne građevne blokove rečenica, a u većini slučajeva, da bi rečenica bila gramatička, mora sadržavati barem jedan imenički subjekt i jedan glagol.