Usmena i pisana komunikacija mogu biti u stanju dati vrlo specifična značenja, ali to čine apstraktno. Riječi zamjenjuju same stvari, predstavljaju predmete i ideje s imenicama, radnje s glagolima, modifikacije s prilozima i pridjevima, te smjerove ili odnose između stvari s prijedlozima. Nejasnoj komunikaciji nedostaje specifičnosti, koristeći termin kategorije umjesto precizno izoštrenog; na primjer, riječ stvorenje mogla bi se odnositi na kukca, sisavca, gmaza, pticu ili ribu, ali riječ mače je posebno mlada mačka.
Poruke koje sadrže visok stupanj neodređenosti imaju tendenciju da rezultiraju pogrešnom komunikacijom jer primatelj poruke mora pretpostaviti, protumačiti ili zaključiti barem dio poruke. Takve nejasno sročene izjave, pitanja ili zahtjevi su nejasne i nemaju jasnoću. U najgorim slučajevima, nejasnoća može potpuno izbrisati cilj poruke.
Neodređenost postaje posebno teško pitanje kada je u pitanju zakon. Zapravo, termin neustavna nejasnoća ušao je u upotrebu za opisivanje zakona i amandmana koji su prosječnoj osobi previše neprozirni. Mnogo je sudskih slučajeva koji su koristili neustavnu nedorečenost kao dovoljan argument za uspješno poništavanje zakona, pravila ili drugog propisa.
Mnogi srednjoškolci i studenti napisali su radove koji ispunjavaju zahtjeve za dužinu ili broj riječi, ali uspijevaju reći vrlo malo. Ponekad su ovi propusti nenamjerni. Učenici bi mogli vjerovati da su postigli jasnoću jer se čini da riječi na stranici odražavaju njihove vlastite ideje. Ovi učenici ne shvaćaju da mentalno popunjavaju praznine kako bi došli do koherentne cjeline.
U drugim slučajevima student pokušava impresionirati profesora korištenjem arhaičnih izraza, dugih rečenica koje sadrže klauzulu za klauzulom ili mnoštva riječi s latinskim korijenima. Ove riječi učeniku mogu zvučati visoko obrazovano, ali zapravo nemaju značenje koje učenik namjerava, pa čak niti puno značenja. Ova vrsta eseja nije napisana kako bi prenijela informacije, već isključivo da bi impresionirala. Nažalost, općenito je suprotan rezultat.
Dobro napisana komunikacija, bez obzira radi li se o studentskim radovima, radovima u stručnim časopisima, člancima u popularnim, trgovačkim ili hobi časopisima, ili nekoj drugoj vrsti pisanja, mora se usredotočiti na sadržaj prije nego jezik koji se koristi za isporuku. Korištenje najodređenijih mogućih imenica, ograničavanje pridjeva i priloga u korist određenih imenica i glagola, te samo uključivanje riječi i izraza koje autor u potpunosti razumije ključ su za dobro pisanje. Neodređenost ili višeslojnost nikada ne uspijevaju unaprijediti jasnu komunikaciju; rezultira mutnim, nejasnim porukama i zahtijeva od primatelja da zamisli izvornu svrhu poruke.