Srpskohrvatski je jezik kojim se pretežno govori u Jugoslaviji i Makedoniji. Govori ga između 18 i 21 milijun ljudi diljem svijeta. Izvan Jugoslavije i Makedonije ima značajne baze stanovništva u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Kosovu, Crnoj Gori i Srbiji. Također ima džepove zvučnika u Albaniji, Australiji, Austriji, Bugarskoj, Kanadi, Njemačkoj, Grčkoj, Mađarskoj, Italiji, Rumunjskoj, Rusiji, Slovačkoj, Sloveniji, Švedskoj, Švicarskoj i Turskoj.
Srpskohrvatski je točnije krovni izraz za tri različita jezika koja su međusobno povezana sličnostima. Ova tri jezika su: srpski, hrvatski i bosanski. Srbi i Hrvati su se razišli u 11. stoljeću, kada je sveobuhvatno stanovništvo prešlo na kršćanstvo. Srbi su postali pravoslavni kršćani i uglavnom su koristili ćirilicu. Hrvati su postali rimokatolici, koristili su se glagoljicom, a kasnije i latinicom. Kasnije će Turci osvojiti veći dio Srbije i Bosne i proširiti islam po cijeloj regiji, što je rezultiralo upotrebom arapskog pisma.
Srpskohrvatski sadrži posuđenice iz mnogih različitih jezika, što je rezultat njegove povijesti različitih odanosti. Iz srpskog grupa sadrži mnogo riječi iz turskog i grčkog jezika. Iz hrvatskoga skupina sadrži mnogo riječi iz njemačkog i latinskog jezika. Koriste se i latinica i ćirilica, a za bosanski se ponekad koristi i arapsko pismo.
Srpskohrvatski je standardiziran kao jedinstveni jezik u doba Jugoslavije, od 1918. do raspada Sovjetskog Saveza 1991. U tom razdoblju srpskohrvatski je bio jedan od tri službena jezika, uz makedonski i slovenski. Nakon raspada Jugoslavije, srpsko-hrvatski jezik se razbio na svoje sastavne dijelove, pri čemu su bosanski, hrvatski i srpski postali izrazito priznati jezici. Trenutno u Crnoj Gori postoji napor da se i crnogorski priznaje kao svoj jezik.
Pitanje srpskohrvatskog jezika postalo je vrlo politizirano i više je političko, a ne lingvističko pitanje. Mnogi ljudi na jezik gledaju kao na znak kulturne i političke neovisnosti, a kao rezultat toga, od raspada Jugoslavije došlo je do nastojanja da svaka posebna društvena skupina ima svoj vlastiti dijalekt priznat kao poseban jezik. Sam pojam srpsko-hrvatski može se smatrati uvredljivim od strane nekih ljudi, koji bi to mogli smatrati nastojanjem da se Srbi, Hrvati i Bosanci zbliže u jednu jedinstvenu skupinu.
Kao mogući politički korektan način rješavanja ovog problema, neki ljudi jezik koji govore jednostavno nazivaju nash yezik, što otprilike znači “naš jezik”. Time se izbjegava korištenje ili krovnog izraza srpsko-hrvatski, ili specifičnih pojmova kao što je bosanski.
Sami lingvisti se razilaze oko klasifikacije bosanskog, hrvatskog, srpskog i crnogorskog. Često se njihova mišljenja poklapaju s načinom na koji politički gledaju na etničke identitete Bošnjaka, Hrvata, Srba, a ponekad i Crnogoraca. Bez obzira na političku stvarnost, ili na to jesu li to različiti jezici ili jednostavno dijalekti, jezici koji se govore u ovim zemljama su više ili manje potpuno međusobno razumljivi.