Dostupni su mnogi savjeti i tehnike za pomoć čitatelju u analizi soneta. Za analizu soneta čitatelj prvo mora imati osnovno razumijevanje pjesme, njezine teme i oblika. Također su raščlanjeni metar, rime i govorne figure. Opsežna analiza soneta također će uključivati informacije o pjesnikovoj pozadini kao i povijesnom kontekstu te specifične pjesme.
Prvi korak ka razumijevanju pjesme je parafraziranje. Osim toga, treba odrediti govornika, točku gledišta, temu i postavku. Budući da su soneti relativno kratke pjesme, ova pitanja mogu dobiti samo nejasne odgovore. Mnogi soneti su ljubavne pjesme, gdje je govornik ljubavnik, a subjekt njegova ili njezina voljena.
Analiza soneta trebala bi odrediti temu dotične pjesme. Tema mnogih soneta je ljubav, bilo neuzvraćena ljubav, odvojenost od voljene osobe ili jednostavno obožavanje voljene. Drugi se tiču smrti, promjene ili procesa i vrijednosti pisanja. Nekoliko soneta djeluje gotovo kao parodije tipičnih ljubavnih soneta.
Soneti dolaze u dva oblika, uključujući Petrarkanski sonet i Shakespeareov sonet. Svaka analiza soneta mora odrediti o kojoj se vrsti soneta raspravlja. Petrarkanski soneti sastoje se od oktave i sesteta, sa shemom rime napisanom kao ABBAABBA CDECDE. Shakespeareov sonet, također poznat kao elizabetanski sonet, sastavljen je od tri katrena i dvostiha, tipično ABAB CDCD EFEF GG.
Rime su bitan dio analize soneta. Svaka promjena u odnosu na očekivanu rimu, kao što je nagnuta rima ili rima za oči, trebala bi signalizirati analizatoru da pregleda taj redak. Enjambment povećava brzinu i čini pjesmu ležernijom, dok zaustavljeni stihovi dodaju dodatni naglasak.
Iako se soneti uvijek pišu jambskim pentametrom, pisci često mijenjaju metar radi naglašavanja. Tri naglašena sloga zaredom usporavaju pjesmu, naglašavajući sva tri. S druge strane, dva nenaglašena sloga praćena naglašenim slogom ubrzavaju čitanje, često dajući sonetu svjetlije raspoloženje. Druge varijacije mogu dodati različite naglaske.
U analizi soneta čitatelji trebaju obratiti pažnju na sve korištene govorne figure. Neki, kao što su aliteracija, asonanca i onomatopeja, pomažu da pjesma zvuči kao ono što znači. Drugi, poput metafora i usporedbi, pomažu čitatelju da vidi temu na različite načine. Više učinaka postiže se raznim figurama govora, uključujući metonimiju, sinekdohu, personifikaciju i igre riječi.