Ovacije, također poznate kao “stajanje o”, oblik je priznanja javnog nastupa od strane publike, gdje članovi publike ustaju i plješću ili plješću zajedno na kraju izvedbe kako bi označili svoje odobravanje i uživanje u tome. Dobijanje ovacija smatra se oblikom visoke pohvale i posebnog uvažavanja izvedbe od strane publike. Često znači da bi publika željela nastup na bisu, ponavljanje ili dodatni nastup na kraju koncerta ili događaja. Izvorno, koncept se pripisuje praksi u starom Rimu gdje bi pobjednički povratnički vojni zapovjednici dobivali ovacije ili veselje stanovništva.
U posebnim slučajevima kada na pozornicu izlazi cijenjeni izvođač, prije nastupa može doći i do spontanih ovacija. Takve ovacije ponekad će trajati sve dok izvođač ne izrazi svoje priznanje komentarima zahvalnosti ili gestama publici, nakon čega pljesak obično polako utihne, a svi sjednu na svoja mjesta. Koliko dugo traju ovacije i što ih izaziva, predmet su kontroverzi u psihologiji.
Obično se vjeruje da određena kritična masa ili minimalni postotak pojedinaca u publici mora prvo ustati i inicirati spremnost drugih da slijede njihov primjer. Koliki je to postotak nije dobro kvantificirano, ali je utvrđeno što će najvjerojatnije potaknuti pojedinca na sudjelovanje u ovom procesu sudjelovanja publike. Psihologija pokazuje da je u javnom ponašanju veća vjerojatnost da će se osoba slagati s gomilom kada traži odobrenje među vršnjacima. Vjerojatnije je da će član publike skočiti na noge kako bi dobio ovacije, stoga, ako je okružen ljudima bliskim njegovim godinama koji se odijevaju i izgledaju kao on. To je možda jedan od razloga zašto su ovacije najčešći na svečanim događajima, kao što su koncerti i predstave klasične glazbe, vjerske ceremonije i politički skupovi.
Ovacije se također češće javljaju kada su pojedinci suočeni s novim ili novim pozitivnim iskustvima koja predstavljaju donekle dvosmislene odluke o prosuđivanju s njegove ili njezine strane. Ljudi su skloni osobna sjećanja o tome kako bi netko trebao reagirati u novim društvenim situacijama smatrati više sumnjivim nego izravnim opažanjem događaja. Ovacije su, dakle, dijelom posljedica želje da se prilagodimo gomili, kao i želje da se pokaže naklonost izvođačima ili govornicima na pozornici. Budući da su ovacije oblik grupnog razmišljanja koji u određenoj mjeri obustavlja moralnu prosudbu u prisutnosti grupnog pritiska, izvođači na pozornici moraju shvatiti da je ono čemu svjedoče često jednako želja za solidarnostom među članovima publike kao i je istinsko priznanje njihovih sposobnosti.