Ironija je koncept koji opisuje tehniku ili situaciju, obično književnu, kojom se prenosi značenje koje je u suprotnosti s doslovno značenjem korištenih riječi ili koje nije u skladu s očekivanim. Može se koristiti na mnogo načina i čest je u književnosti i svim oblicima zabavnih medija. Može se naći u svakodnevnim situacijama i može biti slučajno ili namjerno konstruiran. Korištenje ironije leži u ljudskoj sposobnosti da razazna dublje značenje riječi ili drugog mehanizma koji se koristi za prenošenje proturječnosti.
Kada se nađe u literaturi i drugim oblicima medija i komunikacije, ironija se može koristiti na više načina. Najosnovniji oblik u pisanim djelima je jednostavna izjava koja implicira značenje koje je u suprotnosti s pravim značenjem stvarnih upotrijebljenih riječi. Ovaj tip se oslanja na sposobnost čitatelja da zaključi skriveno značenje, čemu obično pomaže pažljiv odabir specifičnih riječi koje u širem kontekstu cjelokupnog djela upozoravaju čitatelja na njihovo pravo značenje. Upotrijebljena na ovaj način, ironija često rezultira sarkazmom. Ova se vrsta može koristiti u ekspozitornom ili opisnom pisanju ili koristiti u dijalozima od strane likova iz izmišljenih djela.
Likovi u izmišljenim djelima, bilo pisanim ili u drugim oblicima, kao što su kazalište i televizija, često se stavljaju u situacije u kojima njihovi postupci ili postupci drugih rezultiraju ishodom koji je suprotan od željenog. Ova verzija, nazvana situacijska ironija, koristi se i u stripovima i u dramskim djelima i može se koristiti za stvaranje situacija velikog humora ili tragedije. Humor i tragedija obično dolaze na štetu lika koji je predmet ironične situacije.
Dramska ironija, koja se također koristi u svim vrstama fikcionalnih djela, nastaje kada lik nije svjestan činjenica ili situacija koje su poznate čitatelju ili gledatelju. Lik se ponaša na način na koji se inače ne bi ponašao da je svjestan ove informacije. U mnogim slučajevima, lik na kraju postane svjestan ove skrivene ili skrivene informacije, stvarajući sukob neke vrste. Međutim, to nije uvijek slučaj, jer je ironija situacije općenito usmjerena na publiku, a ne na lik.
Kada se čini da se sudbina, ili neka nevidljiva sila, poput Boga ili drugih, urotila kako bi manipulirala situacijama i događajima samo kako bi zbunila likove u izmišljenom djelu, to se naziva kozmičkom ironijom ili ironijom sudbine. Ovaj tip ilustrira neusklađenost ishoda s namjerama ili postupcima likova. Sličan je situacijskom tipu, ali je često prikazan na način da se likovi osjećaju kao da su žrtve nekakvog zapleta ili šale nepoznatih sila.
Druga vrsta ironije, koja se pripisuje filozofu Sokratu, koristi se kako bi se protivnik u raspravi namamio da pokaže vlastito neznanje ili nedostatke. Nazvana sokratovskom ironijom, to se čini pretvaranjem neznanja o temi kako bi se potaknula druga strana da izloži tu temu, razotkrivajući njihov nedostatak znanja ili pogrešno razmišljanje. Ova vrsta se često koristi i u fikciji, a najpoznatija je u detektivskim i misterijskim djelima gdje detektiv koristi ovu taktiku kako bi prevario kriminalca da izravno ili neizravno inkriminira sebe.