Napisana djela klasične antike ponekad su se prepisivala, kopirala ili prevodila stoljećima nakon što su osmišljena i sastavljena. Posao klasične filologije je utvrditi jesu li grčki i latinski tekstovi sačuvani od antike vjerni značenju i namjeri izvornih autora. Klasični filolog u biti pokušava utvrditi posjedujemo li ispravnu verziju izvornog rukopisa. To uključuje pomno ispitivanje pojedinačnih riječi unutar teksta i pažljivo čitanje svih komentara ili bilješki dodanih tekstu tijekom stoljeća.
Pojam filologija dolazi od grčke riječi philologos. U antici, philologos se odnosio na komentatora drevnih književnih rukopisa. To je značilo “onaj kome je ta riječ draga”. Ova djela sadržavala su mnoge riječi čije bi značenje moglo biti nejasno, nesigurno ili pogrešno prevedeno. Klasični filolog nastoji osigurati da tumačenje ovih tekstova bude što točnije.
Da bi otkrio i razumio ispravno značenje antičkog teksta, klasični filolog mora na neki način ući u jezičnu i povijesnu kulturu antike. On traži točna značenja riječi kako bi se u to vrijeme shvatile. Pretpostavka je da se književnost svake kulture i doba treba tumačiti samo čitanjem djela onako kako je izvorni autor namjeravao da ga čitaju njegovi suvremenici. To podrazumijeva nenametanje modernih interpretacija ili značenja riječima u tekstu. Složenost jezika i ideja koje su postojale u vrijeme kad je djelo napisano mora se otkriti pomnim istraživanjem.
U klasičnoj filologiji važan je kontekst riječi u pojedinim odlomcima rukopisa. Nedosljednosti u korištenju riječi između različitih dijelova djela mogu ukazivati na pogreške u kopiranju ili pogrešan prijevod. Trebalo bi postojati dosljednost u značenju koje se daje riječi kroz cijeli tekst. Ponekad je potrebno istražiti cjelokupni spisateljski opus kako bi se utvrdilo kakve su bile sveukupne autorove ideje. Ova metodologija ne rezultira uvijek sigurnošću o značenjima određenih riječi, ali stvara fiksne granice za značenja.
Kritičari područja klasične filologije tvrde da postoji previše nejasnoća u riječima da bi im se fiksiralo bilo kakvo određeno značenje, osobito nakon stoljeća jezičnih promjena. Može doći do promjena u idiomima, promjena u značenju riječi ili potpunog nestanka upotrebe riječi. Samo protek vremena onemogućuje objektivno određivanje značenja riječi.
Odgovor klasične filologije je da čak i ako nema sigurnosti u pogledu značenja nekih riječi, to ne znači da to vrijedi za sve riječi. Dokazi o značenju riječi mogu se prikupiti uspoređujući autorovo djelo s njegovim drugim tekstovima i tekstovima njegovih suvremenika. Iscrpno istraživanje može rezultirati ne samo fiksiranjem značenja riječi, već i razumijevanjem zašto ju je autor koristio.