Pasivna gramatika odnosi se na jedan od dva moguća načina izražavanja radnje unutar rečenice ili rečenice. U aktivnom glasu subjekt djeluje na objekt ili provodi radnju. Pasiv mijenja redoslijed rečenice ili klauzule tako da je objekt ili primatelj radnje subjekt rečenice. Korištenje pasivne gramatike nije gramatička pogreška već stilska preferencija, za koju mnogi vjeruju da slabi ili iskrivljuje koncept ili ideju koju rečenica pokušava prenijeti.
Da bi se razumjela razlika između pasivnog i aktivnog glasa, potrebno je razumjeti elemente rečenice ili klauzule, gramatičke jedinice koja sadrži cjelovitu ideju. Agent je gramatička komponenta koja uzrokuje radnju, stvar ili osoba koja nešto čini. Većinu vremena ova komponenta je u poziciji subjekta i uzrokuje radnju.
Glagol je dio rečenice koji izražava radnju, bilo na drugoj stvari ili u njoj samoj, “On šutira loptu”, odnosno “On puca”. Objekt je gramatički element koji prima radnju, u ovom slučaju, “loptu”. Agens djeluje na objekt pomoću glagolske radnje.
Najčešća tvorba pasiva kombinira oblik glagola “biti” s glagolskim prilogom prošlog glavnog glagola. Primjer: “Petar je vozio auto.” je rečenica napisana aktivnim glasom, dok je Petar, agent, u poziciji subjekta koji djeluje na automobil, objekt. Da bi se rečenica napisala u pasivu, preuredili bismo rečenicu tako da glasi: “Auto je vozio Peter.” Ovdje je automobil, primatelj radnje, subjekt, a iza njega slijedi “was” i glagolski prilog prošlosti “to drive” koji je “voziti”. Tek nakon što pruži ove informacije, pisac govori čitatelju da je Petar sila koja djeluje na automobil.
U pasivnoj glasovnoj rečenici, “Auto je vozio Peter.” automobil je predmet radnje, dok je Peter agent koji uzrokuje radnju. Upotreba pasivnog glasa sugerira da pisac namjerava više usredotočiti se na automobil nego na vozača. U aktivnom glasu rečenica postaje: “Petar je vozio auto”, gdje je subjekt agent, onaj koji čini radnju. Osim ako je automobil zapravo važniji od Petera, većina pisaca bi se složila da je aktivna verzija poželjnija, jer je naglašenija i jednostavnija, ostavljajući manje mjesta za pogreške čitatelja ili nesporazume.
Ako se agent ukloni iz rečenice, ona postaje: “Auto je vožen.” Ova rečenica ilustrira još jednu upotrebu pasivnog glasa, u kojoj su objekt radnje i sama radnja jedine stvari koje pisac želi čitatelju znati. Ovdje pisac koristi pasivnu gramatiku kako bi agenta zadržala dvosmislenim, što implicira da je agent nevažan ili nepoznat, možda čak i piscu.
Samo zato što rečenica sadrži oblik glagola biti ne znači da rečenica ili rečenica koristi pasivnu gramatiku. Isto vrijedi i za rečenice koje koriste prošli particip. Glagol “biti” također može označiti stanje postojanja, kao što je u rečenicama “John je bolestan”. i “John je bio bolestan.” U tim slučajevima, “je” i “bio” se koriste za opisivanje Ivanovog fizičkog stanja ili stanja, pri čemu radnja postoji kao nastavak iz jednog trenutka u sljedeći u sadašnjem i prošlom vremenu, respektivno.