Pavlova teologija je zbirka modernih kršćanskih vjerskih uvjerenja od 2011. koja se temelje na učenju Pavla ili Savla iz Tarza, rimskog građanina i instrumentalnog pisca i misionara u osnivanju ranokršćanske crkve od 31. do 67. OGLAS. Vjeruje se da je Pavao bio taj koji je pokrenuo proglašavanje temeljnih doktrina kršćanstva, kao što je iskupljenje svih ljudskih grijeha kroz Kristovu žrtvu, spasenje vjerom umjesto djelima i Isus kao Sin Božji. Pavao je bio Isusov suvremenik, ali ne jedan od 12 učenika, već je bio temeljna prisutnost u ranokršćanskoj crkvi nakon Isusova raspeća. Novozavjetni dio kršćanske Biblije sadrži 14 poslanica ili pisama kršćanskog vodstva i pouka kao temelj Pavlove teologije, koje je napisao članovima rane crkve. Dok teološki povjesničari definitivno vjeruju da je samo sedam od njih izravno pripisano Pavlu, tri su ostala otvorena za raspravu o njihovom podrijetlu i možda su također iz njegove ruke.
Pavao je po zanimanju bio izrađivač šatora i tipičan Židov svog vremena koji se ipak nije pripisivao židovskim vjerovanjima, osobito nakon svog obraćenja na kršćanstvo na putu za Damask negdje u razdoblju ranih 30-ih godina naše ere. Među temeljnim konceptima u Pavlovoj teologiji je da je Krist poslan kao spasitelj cijelog čovječanstva, a ne samo Židova. Stoga je njegovo teološko obrazovanje za ranu crkvu bilo usmjereno na dopiranje do pogana, ili nežidovskih pučana, u mediteranskoj regiji Rimskog Carstva. Pavlova teologija je naučavala da je Krist, dok je bio Sin Božji, bio podređen Bogu Ocu i biću kroz koje je Bog Otac sve stvorio i sve održavao. Pavao je dalje promicao nove vrste teologije u Crkvi koja je ukinula starozavjetne biblijske prakse Židova, kao što je žrtvovanje životinja, zamijenivši Kristovu savršenu narav kao žrtvu za pokrivanje ljudskog grijeha.
Većina Pavlove teologije izravno je proturječila židovskim učenjima o Mesiji i dovela do sve veće podjele između ranokršćanskih uvjerenja i židovskih uvjerenja. Kao izravan rezultat, malo je Židova tog vremenskog razdoblja obraćeno na kršćanstvo, iako je ono nudilo vječni život onima koji su svoju vjeru položili u Krista i njegovu žrtvu. Pavlova je teologija, zapravo, postala kamen temeljac novozavjetnih pogleda koji su velikim dijelom negirali važnost ili nužnost starozavjetnih učenja u postizanju spasenja. Prikazivao je cijelo čovječanstvo kao pod konačnom osudom za svoje grijehe, a jedini način bijega od presude bio je oprost Kristovom božanskom žrtvom za dobrobit svijeta.