Engleski jezik sadrži nekoliko raspoloženja za glagole, koja ukazuju na govornikov ili pisčev stav prema primatelju poruke. Imperativ se koristi za označavanje naredbe ili za davanje dopuštenja. Rečenice u imperativnom raspoloženju gotovo su uvijek u drugom licu, što znači da se govornik ili pisac izravno obraća nekome.
Za razliku od drugih rečenica drugog lica koje eksplicitno navode riječ subjekta “ti”, imperativ ne koristi subjekt. Umjesto toga, subjekt se podrazumijeva i naziva se “shvaćenim subjektom”. Glavna iznimka je imperativna rečenica u prvom licu množine koja sadrži subjekt “pustimo” ili “ajmo”.
Druga iznimka uključuje govornik koji diktira da neku radnju provede treća strana. U ovom slučaju, glagol “pusti” počinje rečenicu, a zatim slijedi subjekt trećeg lica, “on”, “ona” ili “oni”. U ovom slučaju, naredba “Pročitaj pismo” postala bi “Neka pročita pismo”. Međutim, imperativne rečenice koje koriste prvo lice množine ili treće lice rjeđe su od imperativa drugog lica.
Prema engleskoj morfologiji, glagolski oblik imperativa je samo goli infinitiv. Ovaj oblik je isti kao indikativan konjugacija drugog lica, osim glagola “biti”. U imperativnom obliku, rečenice koje koriste glagol “biti” ne koriste “are”, već jednostavno koriste “biti”, kao u naredbi “Budi tih!”
Kao što je spomenuto, imperativno raspoloženje može prenijeti upute, zabrane, naredbe, dopuštenja i sugestije. Izjave kao što su “Uđite”, “Uključite ček uz svoju narudžbu” ili čak “Ponašajte se!” svi su primjeri rečenica koje koriste ovo raspoloženje. Za formiranje negativne rečenice u imperativnom načinu, rečenica koristi pomoćni glagol “do” i negativnu česticu “ne”. Dakle, negativna forma “Zatvori vrata!” postaje “Ne zatvaraj vrata!”
Mnoge izjave koje bi se mogle dati u imperativu često su umjesto toga u indikativnom obliku. Na primjer, većina ljudi će reći “Možete li doći na trenutak?” umjesto “Dođi na trenutak!” Razlog tome je što se imperativno raspoloženje može činiti nepristojnim, ovisno o kontekstu i situaciji.
Izravni govorni činovi s imperativom mogu se protumačiti kao kršenje osobnog teritorija osobe. Stoga se neizravni govorni činovi koji koriste indikativno raspoloženje češće koriste za zahtjeve. Imperativno raspoloženje, kada se koristi za prenošenje zahtjeva umjesto zapovijedi, često se prati riječju “molim” kako bi se označilo poštovanje prema publici.