Razgovor s bebom oblik je verbalnog izražavanja u kojem osoba koja nije beba komunicira ili razgovara s bebom na način koji bi trebao biti utješan ili umirujući. Ton glasa koji se koristi u ovoj vrsti komunikacije često je nešto viši nego u normalnom govoru, a glasovi samoglasnika mogu se donekle izvući kako bi se stvorili zvukovi koji se često opisuju kao “gugutanje”. Roditelji ili skrbnici često koriste dječji govor kako bi im uzvratili zvukove koje proizvode bebe ili dojenčad i kako bi razgovarali s bebama na način koji ih umiruje i nalik je pjesmi.
Ponekad se također naziva i “materinskim”, razgovor s bebom često se smatra važnim dijelom komunikacije i odnosa između beba i skrbnika kao što su roditelji. Iako se korištenje dječjeg razgovora može činiti pomalo nezrelim, ton glasa koji se koristi često je prilično učinkovit za privlačenje pažnje i fokusa bebe. Usmjerena pažnja koja se javlja između bebe i njegovatelja tijekom ovog procesa može biti važna za uspostavljanje odnosa između roditelja i bebe. Njegujući tonovi takve komunikacije i čin odbijanja zvukova natrag prema dojenčetu mogu dodatno ojačati ovu vezu.
Dječji razgovor također može biti važna komponenta u jezičnom razvoju za mnogu djecu. Iako se raspravljalo o točnoj prirodi i učinkovitosti ove vrste komunikacije u jezičnom razvoju, neka istraživanja pokazuju da takvo pričanje potpomaže razvoj jezika dojenčadi. U najmanju ruku, vrlo je vjerojatno da dječji razgovor pomaže dojenčadi razumjeti kako se jezik koristi za komunikaciju između dvoje ljudi, budući da beba često “razgovara” s skrbnikom, a njegovatelj odgovara. Ovo uči dojenče da se verbalna komunikacija sastoji od procesa kroz koji jedna strana priča dok druga sluša, a zatim svaka strana mijenja uloge.
Postoje i neke postavke u kojima se dječji govor može koristiti bez prisutnosti bebe ili dojenčeta. Dvije odrasle osobe mogu koristiti ton glasa i “nezreo” jezik kada međusobno komuniciraju kako bi izrazile privlačnost jedna prema drugoj. To je vjerojatno podsvjestan način na koji svaka osoba izražava povjerenje i osjećaj njege prema drugoj pomoću takvih verbalnih znakova. Dječji razgovor također može koristiti odrasla osoba prema životinji, posebno kućnom ljubimcu, kako bi umirila životinju ili izrazila sličan osjećaj “utjehe” prema životinji. Također se može koristiti podrugljivo ili podrugljivo od strane jedne osobe prema drugoj, obično da izrazi da se primatelj ponaša djetinjasto.