U razmaku, glagol je uklonjen iz jedne klauzule zbog prisutnosti u drugoj, iako značenje ostaje jasno. Jednostavan primjer za to je u rečenici poput “Bob svira klavir, Lisa gitaru”, u kojoj je riječ “svira” izostavljena u drugoj klauzuli. Čitatelj ove rečenice može razumjeti što se misli i zaključiti o glagolu u drugoj rečenici, iako je potpuno uklonjen. Razmak se javlja u konačnoj upotrebi u jezicima koji su konstruirani kao subjekt-glagol-objekt (SVO), ali se često nalazi u prvoj klauzuli u jezicima koji su subjekt-objekt-glagol (SOV).
Važnost praznine u jeziku je u tome što jasno ukazuje na to da važni elementi klauzule mogu nedostajati, a da pritom ne uništavaju značenje. Međutim, ovo uklanjanje mora biti obavljeno pažljivo, inače se značenje može zamutiti ili na neki drugi način umiješati u rečenicu. Da bi se gapping pravilno izveo, trebao bi biti u upotrebi samo jedan glagol, kako bi se osiguralo da značenje ostaje jasno čak i s prazninom. Na primjer, “Pročitao sam jednu knjigu prošli tjedan, ali moja sestra – dvije!” je jasan u smislu značenja jer postoji samo jedan glagol.
U prethodnom primjeru, interpunkcija je korištena za označavanje gdje postoji praznina, ali to nije uvijek potrebno za praznine. Korištenje dvaju ili više glagola u susjednim rečenicama obično čini rečenicu gramatički manjkavom za korištenje praznina, jer značenje može prelako postati nejasno. Na primjer, u rečenici poput “Bob je naučio da njegova sestra brzo trči, njegov brat polako”, previše je prilika za zabunu. Postoji praznina u završnoj klauzuli, ali postoje dva potencijalna glagola koja tu mogu ići: ili “naučio” ili “trči”. Iako se može pretpostaviti da je jaz “runs”, ovo je gramatički pogrešna rečenica.
Gapping otkriva dosta toga o tome kako se jezik sklapa i kako ga govornici i slušatelji mogu koristiti u komunikaciji. Struktura praznine u završnom dijelu rečenice, kao što je ona u engleskom, postoji u jezicima koji su konstruirani kao subjekt-glagol-objekt ili SVO. Engleske rečenice obično počinju subjektom, zatim glagolom koji označava radnju i na kraju objektom na kojem se izvodi. Drugi jezici, kao što su japanski i korejski, konstruirani su kao subjekt-objekt-glagol ili SOV rečenice. U SOV jezicima, razmak se izvodi u prvoj rečenici, a ona koja slijedi označava glagol koji nedostaje.