Pojam “analitičko razmišljanje” odnosi se na prepoznavanje obrazaca i veza u različitim informacijama. Na temelju ovih obrazaca, pojedinci koji provode analitičko razmišljanje mogu koristiti te obrasce i veze za daljnju razradu samih informacija i davanje prediktivnih izjava. Ove informacije mogu biti kvantitativne prirode, poput niza brojeva ili velikog skupa podataka, ili mogu biti kvalitativne prirode, kao što je esej. Sposobnost primjene analitičkog zaključivanja na brojeve ili na prozu omogućuje pojedincu da iz informacija izvuče zaključke koji nisu eksplicitno navedeni u samoj informaciji.
Korištenje analitičkog zaključivanja za tumačenje brojeva i proze oslanja se na isti princip: pojedinac najprije utvrđuje obrazac unutar informacija koje analizira, a zatim donosi zaključke koji logično slijede iz obrasca koji je pronađen unutar informacija. Za numeričke podatke ti su obrasci kvantitativni odnosi između brojeva, a za prozu proizlaze iz retoričke strukture koju autor koristi u iznošenju dokaza i zaključaka.
Jednostavan primjer primjene analitičkog zaključivanja na numeričke podatke je gledanje niza brojeva koji se povećava pomoću određene formule. Nakon što netko otkrije ovu formulu, on ili ona može odrediti koji će biti broj na bilo kojoj poziciji u nizu. Napredniji primjer primjene analitičkog zaključivanja na kvantitativne podatke je korištenje statističkih modela, kao što su klaster analiza ili linearna regresija, za otkrivanje složenih obrazaca unutar velikih skupova podataka. Jedan od takvih primjera bila bi primjena ovih modela na podatke o prodaji kako bi se otkrili statistički valjani trendovi u uspješnosti prodaje. Koristeći ove trendove i njihove veličine kao dokaze, netko tko provodi ovu analizu mogao bi potom izraditi argumente kako bi objasnio trenutnu uspješnost prodaje proizvoda i da bi predvidio buduće performanse tog proizvoda.
Izvođenje analitičkog zaključivanja o prozi uključuje prepoznavanje temeljne retoričke strukture koju autor koristi. Prepoznavanjem retoričkog obrasca koji autor koristi, čitatelj može razlučiti autorov dokaz i iz autorove spekulacije i iz autorovog zaključka. Nakon što odvoji dokaze od zaključka, čitatelj može sam procijeniti da li autorov zaključak logično slijedi iz tog dokaza.
Čitatelj može primijeniti daljnju analizu na autorov argument analizom samih dokaza. Identificirajući retoričku strukturu proze, čitatelj može izdvojiti dokaze koji su najvažniji za dokazivanje zaključka. Ako čitatelj može opovrgnuti ove dokaze, onda on ili ona može opovrgnuti autorov zaključak. Čitatelj također može koristiti dokaze koje je autor proze koristio kao svoj vlastiti dokaz kako bi razradio aspekte ili posljedice argumenta koje autor nije obradio u prozi.