Grčka retorika je umjetnost uvjerljivog diskursa, kako su je prakticirali i o njoj pisali starogrčki mislioci. U drevnom grčkom društvu, sposobnost da se publika potakne jezikom bila je cijenjena kao bitna komponenta građanskog angažmana. Kao rezultat toga, postalo je standardni dio zapadnog obrazovanja koje se nastavilo u 20. stoljeću. Grčka je retorika najtješnje povezana s grčkim filozofom Aristotelom, čiji tekst “Retorika”, koji je napisan tijekom četvrtog stoljeća prije Krista, izlaže detaljnu analizu o tome kako su jezik i uvjeravanje povezani zajedno.
Aristotel rastavlja retoriku na tri načina uvjeravanja: etos, patos i logos. Etos se odnosi na pozivanje na karakter govornika. Praktičar grčke retorike trebao bi pokušati uspostaviti vjerodostojnost kod svoje publike pokazujući praktičnu inteligenciju, kreposni karakter i dobru volju. U suvremenom kontekstu, primjer korištenja etosa mogao bi biti javni govornik koji navodi svoju povezanost s prestižnim sveučilištem ili spominje vlastitu filantropiju.
Patos se odnosi na pozivanje na emocije publike. Grčka retorika potiče korištenje retoričkih sredstava i pjesničkog jezika za izazivanje simpatija. To može imati oblik takvih sredstava kao što su metafore, aliteracija i anafora, što je ponavljanje riječi za početak uzastopnih rečenica. Na primjer, “I Have a Dream Speech” Martina Luthera Kinga Jr. sadrži više rečenica za redom koje su sa “Sto godina kasnije”. Anaforično ponavljanje naglašava nedostatak napretka u građanskim pravima tako što publika doživljava nedostatak napretka u jeziku.
Logos je treća metoda uvjeravanja grčke retorike i odnosi se na korištenje rasuđivanja za utvrđivanje argumenta. To može biti u obliku induktivne logike, u kojoj govornik koristi specifične primjere kako bi izveo opće zaključke. Primjer za to bi bio političar koji pokazuje potporu svog protivnika za kontroverzno pitanje i koristeći to da zaključi da je protivnik općenito nepodoban za javnu dužnost. Govornik također može koristiti deduktivno razmišljanje, u kojem on ili ona koristi opću tvrdnju kako bi izveo specifične zaključke.
Iako je grčka retorika čvrsto ukorijenjena u aristotelovskoj tradiciji, na njezine moderne metode obuke također je utjecao Kvintilijan, Rimljanin iz prvog stoljeća koji je stvorio pet kanona retorike za potrebe obrazovanja. Kvintilijanova metoda učenja retoričkog diskursa počinje izumom argumenta i slaganjem njegovih dijelova u koherentnu prezentaciju. Nakon ova prva dva koraka grčke retorike slijedi stilska upotreba jezika, pamćenje cjelokupnog govora i isporuka koja učinkovito prezentira poruku.