WiseGEEK bi vam mogao točno reći što je apoziopeza, ali… Žao mi je, ne mogu dalje. Možemo li umjesto toga govoriti o nekom drugom retoričkom sredstvu?
Gornji isječak primjer je retoričke naprave poznate kao apoziopeza, od grčkog za “utihnuti”. Apoziopeza se može pojaviti u različitim oblicima, ali općenito govoreći to je namjerni prekid ili stanka koja se koristi za stvaranje dramatične napetosti. Apoziopeza se često stvara korištenjem crtice (-) ili elipse (…) kako bi se implicirala ideja koju govornik ne može ili ne mora nužno dovršiti.
Ako majka svom djetetu kaže “Spusti tu igračku odmah ili ću ja…”, koristila je oblik apoziopeze kako bi implicirala prijetnju kaznom. Govornik je postavio uvjet, ali slušatelj nije trebao čuti ostatak rečenice da bi razumio posljedice. Apoziopeza je najučinkovitija kada slušatelj(i) može uspješno zaključiti što nedostaje.
Drugi oblik apoziopeze javlja se kad god govornik postane previše opterećen ili rastresen da dovrši potpunu misao. Na pogrebnoj ceremoniji, na primjer, govornik koji drži hvalospjeve možda će morati zastati usred rečenice kako bi sabrao misli: „Uvijek ću se sjećati svog najboljeg prijatelja Raya… Žao mi je, ne mogu pronaći riječi… Ray je bio samo…”. Ove pauze označene elipsama smatrale bi se apoziopezama. Kada govornik ne može nastaviti, rezultirajuća stanka bila bi apoziopeza.
Mnogi dramatičari i scenaristi koriste apoziopezu kako bi dijalog zvučao realističnije ili iskrenije. Mnogi poznati solilokviji u Shakespeareovim dramama trebaju biti izvedeni uz emocionalne stanke i trenutke tišine, a ne kao izravne recitacije. Lik također može koristiti apoziopezu kako bi stvorio dramatičnu ili komičnu napetost u sceni, kao u ključnom trenutku kada detektiv sprema ime pravog ubojicu: „Konačno sam spojio posljednje dijelove i znam da je ubojica – Jesu li to cvijeće pravo? U svom uredu nikad ne mogu dobiti ništa za uzgoj. Bilo gdje, gdje sam bio? O da, pravi ubojica…”.
Apoziopeza može biti vrlo učinkovito retoričko sredstvo kada se koristi štedljivo i pod pravim uvjetima. Ako slušatelj nikako ne može zaključiti željeno značenje iz govornikove uvodne premise, tada apoziopeza možda neće dobro funkcionirati. Mnoge su apoziopeze predstavljene kao uvjetne uzročno-posljedične rečenice, pri čemu govornik navodi samo uzrok ili premisu: “Ako moram doći gore…”, ili “Kad bih samo sada imao kasetofon…”. Slušatelj bi trebao biti sposoban dati vlastiti logičan zaključak na temelju govornikove namjerne stanke.