Pred kraj svoje karijere, William Shakespeare, engleski dramatičar, odmaknuo se od predstava koje bi se lako mogle definirati kao komične ili tragične. Njegova završna djela kombinirala su elemente oba žanra i obično se nazivaju “tragikomedijom” ili ljubavnim komadima. Stručnjaci obično klasificiraju četiri drame pod naslovom romantike: Perikle, Cymbeline, Zimska priča i Bura.
Ove predstave imaju nekoliko zajedničkih značajki, a u sve četiri razriješen je dugogodišnji sukob ili nepravda. Za razliku od tragedija, potencijalno tragični završeci izbjegavaju se iskupljenjem ili pokajanjem manjkavog lika. Ljubavne predstave često prikazuju nadnaravne događaje, kao što je korištenje magije, i izvanredne događaje, kao što su brodolomi, ponovno okupljanje davno izgubljenih obitelji i nevjerojatna prerušavanja. Za razliku od komedija, gdje završeci nastaju kao sretni kompromisi između krajnosti, završeci romansa često izgledaju izrežirani ili izmišljeni kako bi svaki lik bio što sretniji.
Prva Shakespeareova drama uključena u ovu grupu je Pericles, za koju se vjeruje da je napisana oko 1608. U drami je Pericles princ koji plovi oko svijeta skrivajući se od opakog, doživotnog neprijatelja. Oženi se stranom princezom, ali je naveden da vjeruje da ona umire na porodu. Periklu kasnije jedan podmukli prijatelj kaže da mu je umrla i kći Marina. Kroz nevjerojatan niz događaja, uključujući posjet božice Diane, saznaje da su mu žena i kći zapravo još žive, a obitelj se konačno ponovno okupila.
Cymbaline je promijenjen od svoje izvorne oznake tragedije. Priča uključuje Imogen, kćer kralja Cymbeline, koja se skriva nakon što je lažno optužena za preljub. Ona se susreće sa svojom starijom braćom, koju je prije 20 godina oteo čovjek po imenu Belarius u znak odmazde za njegovo nepravedno protjerivanje od strane kralja. Na kraju drame, gotovo svaki lik izlazi s informacijama koje vode do otkrivanja Imogen i Belariusove nevinosti i, nadalje, otkriva zavjeru Cymbelineove druge žene da ubije Imogen i postavi njezina sina na prijestolje. Kao rezultat toga, Imogen i njezin suprug ponovno su ujedinjeni, proglašen je mir, a sinovi blizanci ponovno su spojeni sa svojom obitelji.
Zimska je priča priča o iskupljenju smještena u dva desetljeća. Sicilijanski kralj Leontes prekasno otkriva nevinost svoje žene Hermione, koju je optužio za preljub sa svojim prijateljem, češkim kraljem Poliksenom. Prođe šesnaest godina, a Leontes nastavlja oplakivati svoju ženu i njezino dijete koje je naredio ubiti. Kada se Poliksen, kralj Češke, usprotivi da se njegov sin Florizel oženi pastiricom po imenu Perdita, mladi par bježi na Siciliju. Čudni se događaji urotili kako bi otkrili Perditu kao Leontesovu izgubljenu kćer, ponovno ujedinili Leontesa s čarobno uskrslom Hermionom i pridružili se kraljevstvima Sicilije i Češke kroz brak Perdite i Florizel.
U Buri — Shakespeareovoj posljednjoj drami — Prospero, prognani vojvoda od Milana vraća se na vlast kada brodolomi providnosti smjeste njegovog brata izdajnika Antonija na njegov čarobni otok. Predstava se smatra najmagičnijom od romansa, budući da je njezino okruženje čarobno ispunjen otok naseljen duhovima, vilama i polu-ribom, poluljudskim čudovištem po imenu Caliban. Kada se Prosperova kći, Miranda, zaljubi u jednog od brodolomaca, Prospero odluči napustiti svoju magiju i vratiti se u Milano. Njegov brat se kaje za svoje zločine i cijela četa odlazi u Italiju, ostavljajući Calibana na čelu otoka.
Romantične predstave ne treba shvaćati kao realistične, već u njima treba uživati zbog raskošnih postavki i iznenađujućih obrata. Poeziju predstava neki smatraju Shakespeareovom najzrelijom i najljepšom. Stručnjaci su podijeljeni oko toga zašto je Shakespeare ostavio svoje popularne tragedije da bi radio na ovom polju, a neki znanstvenici sugeriraju da je samo slijedio modu, ali ta teorija nije univerzalna. Mnogi znanstvenici vjeruju da je Shakespeare planirao povlačenje iz užurbanog londonskog svijeta i kroz ta djela tražio sretan završetak vlastitog života.