Pisanje proze uključuje više od jednostavnog bilježenja događaja kako se događaju ili pričanja iskrene priče. Ponekad se koriste stilske tehnike proze kako bi se priči dodala dubina i karakter. Možda su dvije najčešće tehnike korištenje usporedbe i metafore, iako postoje i druge tehnike. Motivi su istaknuti i u fikciji i u publicistici, kao i upotreba ironije. Fikcija se nastoji pridržavati strukture radnje koja pomaže voditi priču na logičan način, iako se tehnike kao što su okvirne priče i flashbackovi mogu koristiti za promjenu strukture radnje.
Usporedbe su usporedbe između nepovezanih ideja, ljudi ili predmeta. Usporedba će uključivati riječi “sviđa mi se” ili “kao” kako bi se skrenula pozornost na usporedbu. Ovo je jedna od najčešće korištenih tehnika stilske proze jer je logična, lako prepoznatljiva i često oslobađajuća za pisca: on ili ona može koristiti figurativni jezik bez potrebe da skriva značenje ili prikriva tehniku. Usporedba bi mogla glasiti nešto poput ovoga:
“Kamion je krenuo niz ulicu poput brze lopte usmjerene prema rukavici hvatača.”
Upotreba metafora također je jedna od najčešćih stilskih proznih tehnika, a slična je usporedbi po tome što se vrši usporedba između dvije različite osobe, mjesta, stvari, ideja, radnji i tako dalje. Međutim, metafore u sebi ne koriste riječi “kao” ili “kao” i može ih biti nešto teže uočiti. Primjer metafore mogao bi glasiti otprilike ovako:
“Bilov stan bio je pećinski.”
Usporedba je napravljena između stana i špilje, ali je napravljena suptilnije nego što bi to usporedba strukturirala.
Motivi su teme koje se ponavljaju kroz priču ili tekst. Ovo je jedna od težih stilskih proznih tehnika za prepoznati, jer čitatelj mora biti dovoljno pronicljiv da shvati ponavljajuću temu ili događaj. Lik u priči bi, na primjer, mogao imati naviku dodirivati nos svaki put kad laže. Ovo se smatra motivom koji ukazuje na ponavljanje u priči. Pronicljivi čitatelj počet će shvaćati da lik laže jer je dotaknuo nos.
Ironija se javlja kada čitatelj očekuje jednu situaciju ili događaj, a dogodi se druga. Postoje tri općenite vrste ironije: verbalna, situacijska i dramatična. Dobro korištenje ovih tehnika može biti nezgodno, a ironična situacija se možda neće pojaviti do samog kraja priče, što ju čini izuzetno teškom ironijom za uočavanje dok se priča ne završi.