Načelo dovoljnog razloga u osnovi kaže da sve stvari koje postoje ili se događaju imaju korijenski uzrok. Ovaj uzrok može biti vanjski – na primjer, lopta koja leti kroz zrak jer ju je noga udarila – ili unutarnji, kao kod osobe koja udara loptu jer uživa u tome. Načelo se prvi put u nekom obliku pojavilo u Parmenidesovim djelima, no termin je skovao Gottfried Leibniz, koji je također najpoznatiji po toj ideji. Leibniz je rekao da je svaka istina istina zato što ili njezina negacija implicira proturječnost ili zato što je ona najbolja.
Osnovno razumijevanje načela dovoljnog razloga je da sve stvari imaju korijenski uzrok ili razlog svog postojanja. U suštini, to je logičan ekvivalent tvrdnji da ništa ne dolazi ni iz čega. Ako čovjek skoči s nebodera, nije dovoljno pretpostaviti da se to upravo dogodilo; negdje mora postojati razlog. Ovaj uzrok može biti vanjski ili unutarnji čimbenik.
Vanjski čimbenik dolazi iz nečeg drugog, a ne iz same stvari. Na primjer, ako muškarac skoči s nebodera, može to učiniti jer mu je prijetio mučenjem od strane otmičara ako ne skoči. Razlog zašto sve pada prema zemlji je taj što se sva materija u svemiru privlači jedna prema drugoj, a veće stvari imaju veće gravitacijske sile. Ovo načelo ima za cilj objasniti sve proizvoljne — naizgled neplanirane — događaje kroz ideju da iza njih postoji dovoljan razlog.
Unutarnje čimbenike je često teže odrediti, ali oni su u biti razlozi koji dolaze iznutra čimbenika određene radnje. Primjerice, čovjek može skočiti s nebodera jer je utvrdio da postojanje nema definitivan cilj i da ne uživa. Načelo dovoljnog razloga podrazumijeva da ne postoje neobjašnjive stvari ili događaji.
Leibniz, filozof najpoznatiji po principu dovoljnog razloga, rekao je da sve istine ovise o jednom od dva principa. Načelo proturječnosti kaže da mora postojati neka istina ako negiranje ideje ili događaja ubrzava proturječnost. Na primjer, Leibniz je definitivno ili postojao ili nije postojao – nije mogao učiniti oboje, tako da jedna mora biti istina. Leibniz je drugi princip identificirao kao princip najboljeg, koji kaže da je sve što je istinito tako jer je za najbolje.