Gramatičko raspoloženje je oblik glagola koji izražava način radnje. U nekim se jezicima uvjetno raspoloženje koristi za opisivanje okolnosti koje se mogu ili ne moraju dogoditi. Engleski nema potpuno razvijeno uvjetno raspoloženje, ali izražava istu ideju koristeći modalni glagol “would”.
Uvjetne rečenice su one koje sadrže barem jednu tvrdnju koja je neistinita, nesigurna ili ovisna o nekom drugom događaju. Često imaju dvije rečenice, klauzulu “ako” poznatu kao protasis i “tada” klauzulu koja se zove apodoza. Na primjer, u rečenici “Da si ljubazan prema meni, onda bih ti bio prijatelj”, prva rečenica je protasis, a druga apodoza. Prva rečenica je u konjunktivnom raspoloženju – “bili ljubazni” – da pokaže da je u suprotnosti s činjenicama. Također označavajući izjavu suprotnu činjenici, apodoza koristi modalnu frazu, “bilo bi”.
Neki gramatičari kažu da je “would be” u engleskom jeziku u uvjetnom raspoloženju. Drugi pak tvrde da, budući da “bi” nije konjugirano, ono je jednostavno dio indikativnog raspoloženja. No, bez obzira na točnu gramatičku klasifikaciju, riječ “bi” ima isti smisao kao i uvjetno raspoloženje u drugim jezicima. Na francuskom jeziku, je serais, koji je konjugiran u uvjetnom raspoloženju, prevodi se kao “bio bih” i koristi se u apodozi uvjetnog iskaza kako bi označio izjavu suprotnu činjenici.
Međutim, za razliku od engleskog glagola “would”, uvjetni glagoli u većini jezika ne mogu se koristiti u protazisu. Na primjer, na engleskom bi se moglo reći: “Kad biste došli na vrijeme, mogli biste obaviti sav svoj posao.” Većina bi romanskih jezika, međutim, stavila protazu ove rečenice u indikativni ili subjunktivni način.
Nekoliko jezika koristi uvjetno raspoloženje kao uljudan oblik izražavanja, a ne za opisivanje pravih uvjetnih izjava. Na primjer, francuski je voudrais, “želio bih”, mogao bi se koristiti kada se naručuje hrana u restoranu. Oblik ovog izraza je isti kao onaj koji se koristi u uvjetnim rečenicama, iako je značenje drugačije.