“Tragikomedija” je dramsko djelo koje se nužno ne uklapa u tragični ili komični okvir, ili koje kombinira elemente svakog od njih. U svom izvornom značenju, obično se odnosio na predstave i slična djela koja su uključivala i bogove i kraljeve zajedno s robovima i seljacima u okruženju koje nije odgovaralo ni jednom ni drugom. Pojam se kasnije počeo odnositi na predstave koje nisu imale količinu smrti potrebnu za tragediju, ali koje se ni u potpunosti ne bi mogle kategorizirati kao komedija. Međutim, tijekom 20. stoljeća tragikomedija je popularizirana kao djelo koje spaja oba elementa na sažetiji način kroz događaje koji su u najboljem slučaju gorko-slatki.
Rana upotreba izraza “tragikomedija” proizlazi iz drame antičke Grčke. U tom kontekstu, izraz se koristio za označavanje djela koja su uključivala i “visoke” i “niske” vrste likova. Te su uloge obično bile rezervirane za određena djela i često su se međusobno isključivale. Jedna drama napisana kao tragikomedija mogla bi uključivati bogove, koji su se obično pojavljivali samo jedni s drugima i vladarima, uz robove i seljake. Ove vrste djela često su bile kritizirane i promatrane kao eksperimentalne ili kao neuspjehe drame.
Tijekom renesanse i kasnije, ideja tragikomedije je izmijenjena kako bi se ukazalo na dramsko djelo koje se nije baš uklapalo ni u jednu od dvije glavne kategorije. Tragedijom se obično smatra djelo s ozbiljnim i dramatičnim elementima, koje u konačnici završava smrću jednog ili više likova. Nasuprot tome, komedija je predstava koja obično uključuje laganije elemente, i što je još važnije, završava bez smrti i često ima vjenčanje na kraju.
Tragikomedija je postala tamošnja djela bila su prilično ozbiljnih tona, ponekad sa smiješnim trenucima, koji bi mogli izgledati kao da će rezultirati smrću, ali nisu. To bi moglo biti zbog iznenadnog obrata sudbine ili promjene u priči. Mogla bi biti vrlo ozbiljna djela, ali nedostatak smrti ih je u konačnici onemogućio kategorizirati kao tragedije. Ove vrste predstava u konačnici su se razvile u djela melodrame, koja se nastavljaju u sadašnjost.
Međutim, u 20. stoljeću ideja tragikomedije ponovno je preispitana. Dramaturzi poput Samuela Becketta i Toma Stopparda stvarali su djela koja su uključivala i komediju i tragediju, često isprepletene. Te su predstave imale teme koje su bile prilično ozbiljne, ponekad tragične, ali bi ih prezentirale kroz apsurd i komediju. Ova vrsta tragikomedije često je zamišljena kao način da se ilustrira dvojna priroda stvarnosti, u kojoj obje krajnosti koegzistiraju, često unutar istog trenutka.