Putopisna fikcija je žanr kreativnog pisanja koji se fokusira na postavke neobičnog okruženja. Postavka za putopisnu fikciju može utjecati na raspoloženje, teme i radnje radnje, kao i pružiti metaforu ili sveobuhvatnu sliku za samu priču. U putopisnoj fikciji mogu biti i sami likovi koji putuju, ali može biti i čitatelj koji je odveden na putovanje u egzotično, nepoznato ili čak fantastično okruženje.
Kao žanr, putopisne su priče starije nego što se moglo očekivati. Jedno od najstarijih djela putopisne fikcije, Homerova Odiseja, još uvijek se često smatra jednim od najboljih. Napisana oko 750. godine prije Krista, Odiseja je postavila mnoga pravila za žanr koja su još uvijek na snazi u modernim romanima. Radnja ove drevne priče prati ratnog heroja Odiseja koji putuje kroz mnoge čudne zemlje u potrazi za povratkom kući. Kao i u mnogim pričama ovog žanra, kada se Odisej konačno vrati kući, iz svojih avantura nosi nova znanja i moć.
Jedna od najčešćih tema u putopisnoj fikciji je samootkrivanje; dok glavni lik istražuje svoje nepoznato odredište, on ili ona također prolaze kroz mentalno putovanje. Putopisna fikcija također je često paralelna s klasičnom strukturom priče o putovanju junaka, gdje junak mora krenuti iz svog poznatog okruženja, proći kroz teške kušnje i vratiti se s blagodatima koje će mu pomoći u običnom životu.
Još jedan osnovni element u putopisnoj fikciji je istraživanje novog mjesta. U idealnom slučaju, mjesto u priči bit će novo za čitatelja, što će mu omogućiti da doživi zamjenski odmor uz knjigu. U nekim slučajevima, mjesto je ono koje čitatelj ne može posjetiti, kao što je vrijeme u prošlosti ili izmišljeni planet. Druge priče istražuju stvarne lokacije, kao što su Egipat, Tokio ili delta Mississippija, često koristeći detalje i lokacije koje su činjenično točne. Uz putopisnu fikciju koja se temelji na stvarnom životu, nije neobično da se autor bavi opsežnim istraživanjem ili je blisko upoznat sa stvarnim okruženjem priče.
Mnogi dijelovi putopisne fikcije koriste to mjesto za stvaranje teme ili metafore koja prožima cijeli roman. U priči o doživljavanju jeseni u Massachusettsu, okretanje i opadanje lišća moglo bi se koristiti kao metafora za završetak dugog braka. U priči o ženi koja neprestano putuje od grada do grada, kontinuirano putovanje radnje moglo bi odražavati beskrajnu potragu glavnog lika za mirom ili mjestom koje se osjeća kao kod kuće. Koristeći prozu za detaljan opis postavki i mjesta, pisac putopisa ne samo da može prenijeti čitatelja u novi svijet, već može dotaknuti dublje, podtekstualne teme koje se osjećaju, a ne eksplicitno napisane. Na mnogo načina, mjesto putopisne priče najvažniji je lik od svih.