Retorička analiza je kritičko čitanje i analiza koja procjenjuje “kako” teksta. Drugim riječima, sadržaj rada je sekundaran u odnosu na to kako se taj sadržaj stvara i implementira kako bi se postigao određeni učinak. Takve analize rastavljaju djelo i ocjenjuju kako dijelovi rade zajedno. Primjeri tema koje se razmatraju u retoričkoj analizi uključuju namjeravanu temu i postignuti ton djela.
Možda temelj provođenja retoričke analize počiva na određivanju glavne teme ili glavne točke djela, jer to predstavlja srž procesa retoričke invencije. U tradicionalnom pisanom eseju, uvodni odlomak obično sadrži rečenicu koja se zove izjava teze koja daje kratak sažetak onoga što se autor nada postići esejem. Na primjer, autor bi mogao zagovarati određenu javnu politiku.
Autor može uokviriti temu ili argument unutar određenog retoričkog pristupa. Neki su tekstovi namijenjeni uvjeravanju, dok bi drugi mogli jednostavno informirati čitatelje o određenom pitanju. Napisani tekst može čak biti i sama retorička analiza, koja razbija događaj ili problem na njegove dijelove i ocjenjuje svaki čimbenik koji doprinosi.
Ovisno o specifičnom pristupu i namjeri autora, on ili ona mogu koristiti različite retoričke alate. Ton je često važan alat. Autor bi mogao koristiti jednostavne riječi i usvojiti ton razgovora ako se nada da će uvjeriti čitatelja, na primjer, dok usvaja više akademski ton koji izražava kompetenciju kada nešto objašnjava.
Osim toga, autor može koristiti različite pozive za različitu publiku. Ako publika bolje reagira na logotipe – ili apele temeljene na logici i razumu – tada će autor vjerojatno upotrijebiti mnoge čvrste činjenice i uključiti suprotne argumente. S druge strane, emocionalne privlačnosti ili patetike mogli bi se bolje poslužiti stilskim odabirima poput snažnih, opisnih pasusa, metaforičkih komparativnih fraza i emocionalno nabijenih anegdota koje su strateški odgođene i smještene u kasnijim dijelovima teksta. Ova razmatranja su još jedan aspekt retoričke analize.
Opsežna retorička analiza razmotrit će dio sve do razine rečenice, pa čak i izbora riječi. U cjelini, analiza bi mogla ocijeniti koliko se djelo čini jedinstvenim i koherentnim u svom rasporedu. Redoslijed odlomaka i rečenica može odrediti kako autor gradi određenu točku, a prijelazi odlomaka mogu pružiti uvid u to koliko dobro se autor kreće kroz temu. Varijacije rečenice i odabir riječi mogu pomoći u određivanju tona djela i mogu dati ideju o tome koliko formalan ton namjerava pisac. Nadalje, određene riječi mogu se koristiti posebno za prizivanje određenog odgovora kod čitatelja.