Višepismenost obuhvaća novi suvremeni pristup pismenosti. Tradicionalna definicija pismenosti proširena je kako bi uključila razumijevanje svih vrsta vizualnih i tiskanih tekstova, kao i tekstualnih veza uključujući audio, prostorne i gestikularne. Sposobnost čitanja i pisanja više nije dovoljna u današnjem svijetu kojim dominira tehnologija, tako da veliki dio multipismenosti uključuje poznavanje novih tehnologija koje zahtijevaju vještine dekodiranja koliko i vještine čitanja. Globalizacija je također izazvala potrebu za kulturnom i jezičnom raznolikošću.
Postoji više pismenosti koje su obuhvaćene pojmom “multipismenost”. Uvođenje učenja stranog jezika u škole bio je početak poznatije jezične višepismenosti. Mogućnost komunikacije na više od jednog jezika danas je od vitalnog značaja za one koji žele raditi, natjecati se i uspjeti u korporativnom svijetu, ali ni samo poznavanje jezika više nije dovoljno. Također treba postojati razumijevanje razlika u kulturi kako bi bili učinkoviti u globaliziranom svijetu. Kulturna pismenost zahtijeva uvažavanje i interakciju s drugim kulturama.
Kritička pismenost uključuje sposobnost dobivanja informacija iz različitih izvora. To može biti putem digitalne ili tehnološke pismenosti koja je mogućnost dobivanja informacija na mreži. Obrada informacija za izdvajanje značenja iz izvora informacija tiska, zvuka, slike i pokreta zahtijeva prepoznavanje, reprodukciju i refleksiju. Dok su mlađe generacije možda potpuno kao kod kuće s ovakvom obradom informacija, to može biti problem za one koji nisu upoznati s modernom tehnologijom ili je neuvježban.
Biti medijski pismen znači biti svjestan utjecaja različitih medija na psihologiju i donošenje odluka. Druge vrste multipismenosti uključuju umjetničku ili vizualnu i glazbenu. Mnogi smatraju da bi učenje višepismenosti trebalo biti uključeno u svaki školski kurikulum kako bi se učenici dovoljno pripremili za suvremeni svijet.
Skup vještina koje se zahtijevaju od diplomiranih studenata se promijenio pa bi se obrazovni sustav trebao promijeniti u skladu s tim. Potreba za učenjem osnovnog jezika i pismenosti nije se promijenila, ali sada je jezik postao metajezik, a pismenost se transformirala u višepismenost. Izražena je zabrinutost da je obrazovni sustav loše pripremljen za suočavanje s virtualnijim pristupom tehnologiji koja se stalno mijenja u kojoj je mnogim učenicima ugodnije nego nastavnicima. S druge strane, postoji zabrinutost da će učenici u manje privilegiranim okolnostima, koji su već u nepovoljnom položaju u učenju tradicionalnih vještina pismenosti, još manje vjerojatno imati pristup obrazovnom sustavu koji podučava višepismenost.