Dikcija i sintaksa dva su glavna elementa stila u komunikaciji. Dikcija se odnosi na specifične izbore riječi koje govornik ili pisac koristi, dok se sintaksa odnosi na to kako su riječi raspoređene u rečenicu. Tekst sa složenom dikcijom obično će također imati složenu sintaksu i obrnuto, ali to su zapravo odvojeni aspekti stila. Zajedno, dikcija i sintaksa igraju veliku ulogu u tonu, čitljivosti i interesu teksta.
Dikciju djela čine vrste i raznolikost riječi koje autor koristi. Može se sastojati od jednostavnih, uobičajenih riječi ili od jedinstvenog ili tehničkog žargona. Na primjer, riječi “krava” i “goveda” znače istu stvar. Međutim, “krava” je uobičajena dikcija, dok je “goveda” više specijalizirana.
Sintaksa, s druge strane, ima veze s načinom na koji su riječi raspoređene, a ne s tim koje su određene riječi odabrane. Poput dikcije, sintaksa može biti jednostavna ili komplicirana. Rečenica sa kompliciranom sintaksom može sadržavati mnoge zavisne rečenice ili jedinstvene gramatičke značajke.
Dobar komunikator svjestan je učinka koji njegova ili njezina struktura rečenice i izbor vokabulara imaju na čitatelja. On ili ona će koristiti dikciju i sintaksu kako bi prenijeli ton prikladan situaciji. Na primjer, ako piše dječju knjigu o mačkama, pisac ih vjerojatno neće nazivati “mačkama” i vjerojatno će koristiti vrlo jednostavne strukture rečenica. Međutim, ako pišete za recenzirani časopis, može se očekivati više znanstvenih izbora riječi i složenih rečenica.
Čitljivost je važan način na koji dikcija i sintaksa utječu na tekst. Usvajanjem višesložnih ili polusložnih riječi i konstruiranjem rečenica na način koji može zamutiti značenje teksta proliferacijom klauzula, autor može smanjiti svoju čitljivost. Drugim riječima, jednostavne rečenice i riječi lakše se čitaju. Rečenice s dugim, neuobičajenim riječima teže su za čitanje od rečenica koje koriste osnovni vokabular.
Prikladna i raznolika dikcija i sintaksa također čine tekst zanimljivijim. Iako su kraće rečenice i jednostavniji vokabular lakše razumjeti, ponovno korištenje istih riječi iznova i iznova može pisati dosadnim. Neprestano korištenje kratkih rečenica može natjerati čitatelja da se osjeća kao da mu se “prigovara” i neće ga zanimati. Autor koji varira ta dva elementa, u granicama onoga što je prikladno za situaciju i publiku, obično je najučinkovitiji i najzanimljiviji komunikator.