Pojam zapadni kanon najčešće se koristi za označavanje spisa za koji se smatra da je imao najveći utjecaj na zapadnjačku kulturu. Obuhvaća poeziju, beletristiku i dramu, filozofiju, eseje i autobiografska djela. U širem smislu, kanon se odnosi na najveća umjetnička i glazbena djela i predstavlja uvjerenje da su djela koja su u njega uključena oblikovala i definirala zapadnu civilizaciju. Učenje kanona je kamen temeljac zapadnih sveučilišta i prenošenja znanja i kulturne baštine. Djela u kanonu su ona bez kojih znanost ne bi imala kontekst.
Riječ kanon ima crkveno podrijetlo i prvi put je korištena za označavanje svetih spisa. To također znači standard prema kojem se pridržavaju svi ostali radovi. Zapadni kanon podrazumijeva postojanje ljudi koji su kvalificirani da donose odluke o tome što pripada kanonu i zašto. To je tradicionalno bila funkcija sveučilišta i njihovih znanstvenika. Academia je okruženje u kojem znanstvenici mogu posvetiti svoje vrijeme proučavanju umjetničkih djela i njihovih značenja, a omogućuje da se kanon objasni i prenese na sljedeće generacije.
Čini se da ono od čega se sastoji zapadni kanon, barem što se tiče starijih djela zapadne kulture, ne predstavlja nikakvu poteškoću. Ne postavlja se ozbiljno pitanje jesu li djela Platona, Shakespearea, Cervantesa i Dantea dio toga. Zašto su neka djela uključena može imati različita objašnjenja. Jedno je jednostavno ljepota djela i njegova estetska vrijednost, njegov trud u savršenstvu izraza. Druga djela mogu imati takvu originalnost da su kvantni skok u uporabi jezika ili načinu percipiranja svijeta.
Primjeri tih skokova mogu se naći kod različitih pisaca iz različitih razdoblja. Čini se da ovi umjetnici točno znaju što pokušavaju postići u svom radu i što doprinosi njihovoj kulturi. Shakespeareu se pripisuje da je za sva vremena promijenio prirodu izražavanja dijaloga i unutarnjeg razmišljanja. James Joyce je na neki način promijenio način na koji ljudi razmišljaju o načinu na koji ljudi misle. Njegov prijavljen komentar njegovom bratu da će njegov rad “zaokupiti znanstvenike sljedećih 200 godina” bio je točan.
Drugi način na koji djelo može postati dio zapadnog kanona ima veze s odnosom umjetnika prema društvu. Mnogi veliki pisci smatraju se tragačima za istinom, ponekad isključujući sve druge vrijednosti. Pisac čitatelju ne govori kao društveno biće, već kao osoba sama sa sobom. To je izraz ovog traženja istine koji može navesti širu kulturu da preispita svoje vrijednosti i preispita prirodu i svrhu ljudskog postojanja.