Kazalište otuđenja, također zvano epsko kazalište ili dijalektičko kazalište, oblik je kazališta koji se temelji na principu korištenja izvedbe uživo kao sredstva društvenog i političkog komentara. Bertolt Brecht, njemački dramatičar, zaslužan je za kombiniranje prošlih kazališnih tradicija kako bi došao do koncepta Teatra otuđenja. Često se opisuje kao antirealizam, jer ne pokušava prikazati život onakvim kakav jest, već koristi medij kazališta za iznošenje argumenata i društvenih ideja.
Kohezivni koncept epskog kazališta nastao je kroz rad Bertolta Brechta. U svojim je predstavama nastojao na silu podsjetiti publiku da gleda predstavu. Za razliku od suspenzije nevjerice povezane s realističnim predstavama, Brecht nikada nije želio da publika vjeruje da su emocionalno usklađeni s likovima. Kršeći konvencije, kao što je da glumac govori izravno publici, Brecht je stvorio ono što se naziva “efekt otuđenja”. To je omogućilo publici da predstavu sagleda s kritičkog, a ne emocionalnog stajališta.
Brecht i drugi zagovornici smatraju da je ključni koncept Teatra otuđenja da publika kritički gleda na predstavu. Za razliku od sustava realizma Stanislavskog, drame otuđenja nastoje uništiti svaku mogućnost bijega. Umjesto da prepusti publici da shvati koja je motivacija lika za akciju, Kazalište otuđenja pokušava svoje izbore učiniti eksplicitnim i glasnim. Likovi često spominju druge stvari koje su odlučili ne učiniti kako bi mogli izvršiti određenu radnju. Ova tehnika glume i pisanja nastoji spriječiti pretpostavke o ljudskosti likova. Ova vrsta kazališta pokušava pokazati da likovi nisu ljudi, oni su ideje i manifestacije tema.
Scene u epskom kazalištu često su nerealne, sugeriraju više od prikazivanja određene lokacije. Nasuprot tome, rekviziti su često važne značajke koje također prikazuju teme ili ideje i pomažu u naznačavanju statusa ili profesije lika. Naslovi ili projekcije često se koriste za pružanje kratkih sažetaka radnji izvan scene. To dodatno otuđuje publiku od vjere u svijet predstave i nastoji ih zadržati usredotočenim na ideje, a ne na likove.
Kako bi se spriječilo da melodrama ili emocije preplave publiku, komične pjesme i glazba često se koriste za pružanje emocionalnih detalja. Učinak ove prakse može biti izuzetno neugodan za publiku koja nije navikla na Theatre of Alienation. Često dovodi do veselih, optimističnih melodija s uznemirujućim tekstovima. Jedna od najpoznatijih epskih kazališnih pjesama je “Mac the Knife” Kurta Weilla, koja sadrži jazz, optimističnu glazbu u kombinaciji s pričom o poremećenom ubojici.
Osim Brechta, nekoliko dramatičara izradilo je djela po principima Teatra otuđenja. Vjeruje se da je Thornton Wilder zamišljao The Skin of Our Teeth kao epsko kazalište. Vjeruje se da su moderni dramatičari Dario Fo i Caryl Churchill pisali drame slijedeći Brechtove teorije. Brechtova vlastita epska kazališna djela su mnoga, a uključuju Opera od tri novčića, Majka hrabrost i njezina djeca i Odoljivi uspon Artura Uija.