Međunarodno pravo o ljudskim pravima je skupni pojam koji uključuje bilo koji zakon, propis ili ugovor koji se odnosi na to kako se vlade odnose prema određenim skupinama pojedinaca. Većina međunarodnih zakona o ljudskim pravima tiče se diskriminacije, rasnog profiliranja, rodne nejednakosti i nasilja ili mučenja koje je odobrila vlada. Budući da su zakoni svake zemlje različiti, ne postoji jedinstven međunarodni zakon o ljudskim pravima. Međutim, postoje jedinstveni ugovori o ljudskim pravima na globalnoj i regionalnoj razini koje su mnoge zemlje usvojile, što daje donekle ujednačen pravni krajolik nekim područjima ljudskih prava.
Većina razvoja međunarodnog prava o ljudskim pravima proizvod je sporazuma Ujedinjenih naroda (UN) i rada odbora. Ujedinjeni narodi su međunarodno tijelo sastavljeno od delegata iz gotovo 200 zemalja. Delegati UN-a raspravljaju o globalnim problemima i traže načine za usklađivanje zakona raznih zemalja o svim vrstama pitanja. Ljudska prava tradicionalno su područje zajedničkih napora UN-a.
Možda najpoznatiji sporazum UN-a je Opća deklaracija o ljudskim pravima (UDHR). Ovaj dokument je usvojen 1948. UDHR utvrđuje osnovna prava koja bi sva ljudska bića diljem svijeta trebala moći uživati. Među ostalim, UDHR se bavi građanskim pravima, socio-ekonomskim pravima te kulturnim i političkim pravima.
Ubrzo nakon što je Opća skupština UN-a odobrila UDHR, Komisija UN-a za ljudska prava predstavila je prateći dokument, poznat kao Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. Zajedno, ova dva dokumenta čine ono što je poznato kao Međunarodna povelja o pravima. Međutim, za razliku od povelje o pravima koju je potpisala i ratificirala izvorna nacija, Međunarodna povelja o pravima sama po sebi nije provediva. Kako ga je donio UN, to je nešto više od smjernice.
Poteškoća s međunarodnim pravom, a posebno s međunarodnim pravom ljudskih prava, je u tome što ne postoji način da se prisili na jednoobrazno usvajanje. Svaka država donosi svoje zakone i provodi svoje standarde. Subjekti poput UN-a postoje kako bi potaknuli zemlje da usvoje slične propise. Može uvjetovati članstvo ratifikacijom. UN, međutim, ne može reći zemlji kako da ratificira, ili na bilo koji način prisiliti zemlju da uskladi svoje zakone.
Kao rezultat toga, postoji donekle zakrpano tijelo zakona o ljudskim pravima kada se promatra globalni krajolik. Neke su zemlje u potpunosti uključile Međunarodnu povelju o pravima i prateće ugovore i izmjene i dopune u nacionalno zakonodavstvo. Drugi su uzeli dijelove, ili usvojili dijelove. Drugi su pak izmijenili svoje zakone, ali su učinili malo da stvarno provedu bilo kakvu politiku pro-ljudskih prava.
Ljudska prava su istaknuta briga za mnoge zemlje. Zlouporabe građanskih prava i diskriminacija koju podržava vlada često su jedna od primarnih osnova za ratove i političke i vojne intervencije u vladine poslove. Pojedine nacije su s vremena na vrijeme formirale vlastite odbore za ljudska prava kako bi izvještavali o globalnom okruženju ljudskih prava. Postoje i tri regionalna tijela posvećena istraživanju i provođenju zakona o ljudskim pravima.
Sve članice Europske unije obvezuju se Europskom konvencijom o ljudskim pravima, a navodna kršenja međunarodnog prava o ljudskim pravima sude se na posebnom Europskom sudu za ljudska prava. Sličan sustav postoji u Africi. Članovi Afričke unije prisiljeni su slijediti Afričku povelju o ljudskim i narodnim pravima, dokument koji je napisala istoimena skupina Afričke komisije. Kršenja će se suditi pred Afričkim sudom za ljudska i narodna prava.
U Sjevernoj i Južnoj Americi, Međuameričko povjerenstvo za ljudska prava provodi i Američku deklaraciju o pravima i dužnostima čovjeka i Američku konvenciju o ljudskim pravima. Ove dokumente su prihvatile i ratificirale sve zemlje na oba kontinenta. Sporovi i sporovi u vezi s ljudskim pravima u vezi s poštivanjem odredbi pojedinih zemalja vode se na Međuameričkom sudu za ljudska prava.