Zakon o izručenju je skup zakona koji okružuje situacije u kojima se bjegunci šalju s jednog mjesta na drugo na zahtjev. Ovaj se izraz često koristi u smislu međunarodnog izručenja, kao na primjer ako je netko poslan iz Sjedinjenih Država u Norvešku da se suoči s pravdom. Međutim, izručenje može biti i interna stvar jer se bjegunac prebacuje iz jedne države ili pokrajine u drugu.
Povijesno gledano, nije bilo zahtjeva za međunarodno izručenje. Netko bi mogao izbjeći pravdu preseljenjem u drugu zemlju, a izvorna nacija ne bi imala nikakvog pravnog sredstva, osim nade da je bjegunac ponovno prešao njezine granice. U 1800-ima, međutim, nacije su počele sklapati privatne dogovore jedni s drugima koji su se postupno pretvorili u ugovore o izručenju, a danas zakon o izručenju pokriva mnoge nacije koje će međusobno premještati bjegunce kada se od njih to zatraži.
Međutim, zakon o izručenju vrlo je strog u pogledu okolnosti u kojima se bjegunci mogu prebaciti. Svaki zahtjev za izručenje ocjenjuje se kao samostalan kako bi se utvrdilo treba li zahtjev biti odobren ili ne, a vaga se niz čimbenika. Prema zakonu o izručenju, zemlje ne mogu biti prisiljene na izručenje zatvorenika, iako moraju razmotriti zahtjeve za izručenje kada se podnose.
Jedno od najkritičnijih pitanja je pitanje dvojnog kriminaliteta. Ako zemlja A zatraži da zemlja B izruči bjegunca kako bi se suočio s optužbama za aktivnosti koje zemlja B ne smatra zločinima, zahtjev će biti odbijen. Kako bi standard dvojnog kriminaliteta bio zadovoljen, obje se zemlje moraju složiti da je određena aktivnost doista zločin. Mnoge nacije također odbijaju zahtjeve za izručenje ako postoji šansa za kaznu koju smatraju nehumanom. Na primjer, nacije koje su ukinule smrtnu kaznu neće izručiti bjegunce optužene za smrtne zločine zemljama koje koriste smrtnu kaznu. Isto tako, nacije koje ne prakticiraju tjelesno kažnjavanje mogu odbiti izručiti bjegunca koji bi se mogao suočiti s udarcem nožem.
Još jedna velika briga u međunarodnom pravu o izručenju su politički zločini. Razni građani doživljavaju različite razine političkih sloboda, a nacije neće izručiti zatvorenike zemljama s represivnim političkim režimima ako su ti zatvorenici počinili zločine koji bi se mogli smatrati političkim u prirodi. Često takvi zahtjevi ne udovoljavaju standardu dvojnog kriminaliteta, ali mogu postojati situacije u kojima postoji zabrinutost da bi se zatvorenik mogao suočiti s političkim progonom ako bude izručen, ili u kojima postoji zabrinutost za valjanost pravnog sustava. Ako predmet takvog zahtjeva može pokazati da je pošteno suđenje malo vjerojatno ili da postoje drugi problemi s pravnim sustavom, zahtjev se može odbiti.