Trgovinska klauzula je ovlast koja se daje Kongresu SAD-a u članku I, odjeljku 8 Ustava Sjedinjenih Država; daje Kongresu ovlast “da regulira trgovinu sa stranim narodima, među nekoliko država i s indijanskim plemenima”. Različita značenja trgovine – trgovina i interakcija – ostavila su klauzulu otvorenom za tumačenje. Niz predmeta Vrhovnog suda Sjedinjenih Država oblikovalo je razumijevanje trgovinske klauzule, proširivši njezinu primjenu na pitanja kao što su navigacija, migracija i diskriminacija.
Prvi slučaj koji je proširio ovlasti Kongresa u skladu s trgovinskom klauzulom bio je Gibbons protiv Ogdena 1824. Vrhovni je sud presudio da je monopol na plovidbu parobrodom koji je dodijelila država New York nevažeći jer je onemogućavao međudržavnu trgovinu između New Jerseya i Newa York. Ova je presuda bila značajna jer je utvrdila primjenjivost trgovinske klauzule izvan pitanja međudržavne trgovine kako bi uključila međudržavnu plovidbu.
Vrhovni sud je također koristio trgovinsku klauzulu kako bi podržao slobodnu međudržavnu migraciju 1941. Kalifornija je pokušala ograničiti broj migranata koji su dolazili u državu iz posude za prašinu. Zakon je dovođenje nerezidentnih siromašnih u Kaliforniju proglasio zločinom. Edwards protiv Kalifornije osporio je ovaj zakon, a sud je utvrdio da su ljudi “trgovinski artikli”, te je stoga tok migranata bio stvar koju treba regulirati Kongres, a ne pojedine države.
U 1960-ima, Vrhovni je sud dodatno proširio trgovinsku klauzulu koristeći je da opravda zakone protiv diskriminacije od strane nedržavnih aktera — subjekata koji ne predstavljaju ili ne rade u interesu državnog tijela. Prije su jednaka prava na zaštitu zajamčena četrnaestim amandmanom pružala zaštitu od rasne diskriminacije samo protiv državnih aktera – onih koji djeluju u ime vlade – tako da privatna poduzeća nisu bila zakonski obvezna tretirati sve rase jednako. U predmetu Heart of Atlanta Motel protiv Sjedinjenih Država 1964. godine, sud je utvrdio da Kongres može regulirati tvrtke čiji kupci dolaze prvenstveno iz drugih država. Iste godine, sudska odluka u predmetu Katzenbach protiv McClunga primijenila je trgovinsku klauzulu na restoran nakon što je utvrđeno da, iako restoran prvenstveno služi lokalno stanovništvo, njegova hrana dolazi iz drugih država. Ove dvije odluke utvrdile su snagu Zakona o građanskim pravima iz 1964. da uključi privatna poduzeća.
Iako je Vrhovni sud dopustio Kongresu razne ovlasti prema trgovinskoj klauzuli, također je odbacio neke slabe veze s klauzulom. Jedan primjer toga je pokušaj Kongresa iz 1995. da zabrani oružje u školskim zonama uz obrazloženje da bi prisutnost vatrenog oružja stvorila okruženje koje nije pogodno za slobodnu trgovinu. Klauzula o trgovini ima mnogo primjena, ali u nekim slučajevima služi kao provjera moći Kongresa.